U vremenu kada su čuda potrebnija nego ikada, u blagdanskom ozračju, poput scene iz nekog božićnog filma, u Hrvatskoj se dogodilo nešto što je ponovno probudilo vjeru u ljudsku dobrotu.
Bare Vardić, scenarist, redatelj i producent, odlučio je u božićno vrijeme učiniti iznimnu gestu humanosti te otvoriti vrata svoje zagrebačke vile onima kojima je to najpotrebnije. Vođen željom da barem tijekom blagdana nitko ne ostane na hladnoći, odlučio je svoj dom ponuditi beskućnicima.
-Želio sam da im barem u ove blagdanske dane bude toplo i ugodno i da zaborave što ih je u životu snašlo, rekao je Vardić u razgovoru za Fenix-magazin.
Iako veći dio godine provodi u njemačkom Rosenheimu, njegov zagrebački dom ovih je blagdana postao simbol ljudske dobrote. Spreman je, kako kaže, prihvatiti i određeni rizik pa je u svoj prostor primio do stotinjak beskućnika.
Troškovi vode, struje i naknadnog čišćenja za njega, ističe, ne predstavljaju problem. – To su sitnice u usporedbi s onim što tim ljudima znači osjećaj sigurnosti i topline, barem na nekoliko dana, poručuje.
Toplina doma kao dar: Bare Vardić otvorio vrata beskućnicima
Bare Vardić dolazi iz velike, klasične katoličke i konzervativne obitelji.
-Svako jutro i svaku večer zajedno smo se molili, a nedjeljom se obavezno išlo u crkvu. Nije nas život mazio, ali smo bili zadovoljni, prisjeća se.
Roditelji i Crkva, kaže, naučili su ih jednostavnom pravilu: ako možeš pomoći – pomozi.
U obitelji se često ponavljala i stara uzrečica: putnika, namjernika uvijek ponudi konakom. „Možda je turcizam, ali svi znaju što znači – dati čovjeku mjesto da prespava“, dodaje.
Nije slučajno, kaže, da se ista poruka provlači i kroz njegovu pjesmu Life, Love and Peace, na kojoj radi već dvije godine: „svakog gladnog nahrani“ i „svakog žednog napoji“. – Na mene je jako utjecalo to obiteljsko odgajanje, priznaje.
Iskustvo puta i solidarnosti
Još kao srednjoškolac često je putovao autostopom, ponekad iz potrebe, ponekad iz mladenačkog duha. – Bila smo nas tri brata. Dvojica su išla u gimnaziju, ja u medicinsku školu. Otac je jedva uspijevao plaćati đački dom za sve nas, govori s poštovanjem. Džeparac su morali zarađivati sami, a on je to činio radeći kao DJ.
Kasnije, na putu prema Njemačkoj, ponovno se oslanjao na dobru volju nepoznatih ljudi. – Kad ti netko ne stane, ne osjećaš ljutnju, nitko nije dužan stati i pomoći ti. Ali kad ti netko otvori vrata auta, u tebi se probudi nešto duboko ljudsko. Tada sam sebi obećao: kad god budem mogao, pomoći ću drugima, kaže.
Dobivao je prijetnje
Jedan od povoda za najnoviju odluku bila je i lavina negativnih komentara koje je doživio nakon što je u srpnju besplatno ustupio prostor i parking za Thompsonov koncert. Uz pohvale, stigle su i uvrede, pa čak i prijetnje. – Mnogi su mislili da sam od toga imao korist ili da se samopromoviram“, kaže.
– Te večeri, vraćajući se iz Njemačke, gledao sam prilog na vijestima i u meni se probudio i onaj kućni odgoj, ali i revolt. Htio sam pokazati da mi nikada nije bila namjera nikakva korist ili reklama, govori.
Otvaranjem vrata onima koji nemaju ništa, želio je poslati jasnu poruku. – Htio sam pokazati onu stranu gdje nitko ne može reći da to radim zbog sebe. Ali iznad svega, vodio me razlog koji su mi roditelji usadili od djetinjstva: ako možeš pomoći – pomozi. To je bio i ostao najvažniji razlog, poručuje Bare Vardić.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
