10. prosinca 2014. se navršava 15-ta obljetnica smrti prvog hrvatskog predsjenika dr. Franje Tuđmana. Tim povodom smo napisali kratku biografiju ovog hrvatskog velikana koji se tijekom svojeg čitavog života zauzimao za interese hrvatskog naroda, kao i za ispravljanje nepravdi koje je velikosrpska hegemonistička politika nanosila cijelokupnom hrvatskom narodu nakon završetka II. svjetskog rata. Baveći se poviješću Franjo Tuđman se bavio politikom znajući da narodu kojem se piše loša povijest slijedi još lošija budućnost.
Osporavajući jugoslavenske kohezivne mitove i afirmirajući hrvatski antifašizam Franjo Tuđman se našao na udaru jugoslavenskih unitarista koji su Hrvatsku vidjeli kao federalnu jedinicu čvrsto vezanu za Beograd. Takovo njegovo viđenje povijesti, a onda i politike, mu do današnjeg dana ne mogu oprostiti ni „antifašistički aktivisti“ u Hrvatskoj, koji unatoč njegovom aktivnom sudjelovanju u NOB-u, ignoriraju njegov doprinos. Posve je jasno da se zreli Franjo Tuđman, unatoč mladenačkoj zaluđenosti idealističim marksizmom, vratio političkim korijenima svojega oca, radićevštini i politici HSS-a iz predratnog vremena.
Njegovo poznavanje povijesti hrvatskoga naroda kao i poznavanje mentalnog sklopa jugoslavenskih struktura omogućit će mu da na povijesnoj prekretnici 1990. formira svehrvatski pokret HDZ s ciljem stvaranja hrvatske države. Vođen politikom pomirenja svih slojeva hrvatskog društva, Franjo Tuđman je izvojevao pobjedu u Domovinskom ratu i jednom zauvjek trajno utemeljio hrvatsku državu na demokratskim vrijednostima, koja će, kako će vrijeme pokazati, svoju budućnost naći u zajednici europskih naroda.
Djetinjstvo i školovanje
Prvi demokratski izabran predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922. godine. Djetinjstvo i mladost proveo je u malom zagorskom mjestu Velikom Trgovišću u čijoj je blizini pohađao mjesnu školu u periodu od 1929.-1933. i koju je završio sa odličnim uspjehom. U vrlo ranoj dobi, od gotovo sedam godina, ostao je bez majke, što ga je, kako je kasnije i sam rekao, jako pogodilo pogotovo zbog toga jer se morao brinuti za dvoje mlađe braće. Ubrzo nakon majčine smrti otac mu se oženio pomajkom Olgom Milažarom, koja se uredno brinula za mladog Franju i njegovu braću. Otac Franje Tuđmana, Stjepan Tuđman, bio je lokalni gostioničar i istaknuti član HSS-a (Hrvatska seljačka stranka) te je u dva navrata izabran za načelnika Velikog Trgovišća.
Franjo Tuđman rođen je četiri godine nakon što je stvorena Kraljevina SHS i godinu dana nakon izglasavanja Vidovdanskog ustava kojim su srpska monarhija i njezine političke elite uspostavile vlast na teritoriju nove države. Zbog represivnog stila vladanja srbijanskih političkih elita, nepoštivanja Hrvatske posebnosti unutar novonastale države, Kraljevina SHS bila je poprište mnogih sukoba, prosvijeda i otpora svih slojeva hrvatskog društva novom beogradskom režimu pod krunom Karađorđevića, čije će se posljedice mjeriti u brojnim krvoprolićima.
U dobi od petnaest godina otac Stjepan poveo je mladog Franju u Zagreb kako bi upoznao tadašnjeg predsjednika HSS-a Vladka Mačeka. Godine 1928. Vladko Maček nasljedio je na mjestu predsjenika HSS-a Stjepana Radića te je poput ostalih članova HSS-a razmišljao o podizanju oružanog ustanka uz tihu pomoć mađarske i talijanske vlade. No, ipak je presudio pacifistički stav političke borbe Vladka Mačeka te se nisu podizale oružane pobune.
Dakle tijekom prvih 15-ak godina života Tuđman je mogao promatrati svu političku, kulturnu i gospodarsku složenost društva u kojem je živio a koje se u njegovoj domovini percipiralo kao «hrvatsko pitanje».
Marksizam kao riješenje nacionalnog pitanja
Dolaskom u Zagreb na srednjoškolsko obrazovanje 1935. godine Franjo Tuđman je svoje intelektualno viđenje svijeta pronašao u SKOJ-u (Savez kominističke omladine Jugoslavije). Nasuprot politici HSS-a koja je bila dominantna tridesetih godina 20 st. u kraju u kojem je Franjo Tuđman odrastao, mladi Tuđman se odlučio za marksizam, koji je po njemu, imao dobru osnovu za riješavanje svih nacionalnih i klasnih razlika. Tuđman se priključio Komunističkoj partiji jer je vjerovao da bi uspješna radnička revolucija stvorila «raj na zemlji», ali i suverenu Hrvatsku.
U studenome 1940. godine Tuđman je bio prvi puta uhićen tijekom studentskih prosvijeda kojima je proslavljena obljetnica Oktobarske revolucije. Raspadom Kraljevine Jugoslavije i stvarenjem NDH Franjo Tuđman se stavio na raspolaganje Komunističkoj partiji, te je krenuo sa objavljivanjem tajnih novina. Početkom 1942. godine Franjo Tuđman dobiva zadatak od Marka Belinića organizirati 1. Zagorski partizanski odred.
Unatoč mladoj dobi, Franjo Tuđman se unutar partizanskog pokreta družio sa mnogim istaknutim vođama poput Ivana Rukavine, Ivana Gošnjaka, Ivana Šibla te Nikole Kajića. Neki od tih istaknutih vođa biti će oni koji će Franji Tuđmanu davati podršku tijekom njegovih borbi sa unitarističkim stavovima u Beogradu.
Kraj rata mladi Tuđman je dočekao u činu majora koji je obnašao dužnost šefa kadrovske službe u 10. Zagrebačkom korpusu. Zagrebački je korpus djelovao na području Hrvatskoj zagorja, Međimurja, Podravine, Moslavine i dijela Posavine i uglavnom su se bavili presijecanjem cesta, pruga i podizanjem ustaničkih operacija.
Razdoblje iza Drugog svjetskog rata
Nakon završetka Drugog svjetskog rata Franjo Tuđman odlazi u Beograd, gdje se ženi sa svojom ljubavi iz partizanskih dana Ankicom Žumbar te postaje šef Drugog odjela Personalne uprave u Ministarstvu narodne obrane. Ubrzo, nakon Tuđmanovog preseljenja u Beograd, stiže mu vijest da su mu roditelji nađeni mrtvi u rodnoj kući u Velikom Trgovišću.
Kružile su razne priče o smrti njegovih roditelja, no službena verzija je bila da je otac najprije ubio pomajku a zatim sebe. Tek 1986. godine Tuđman je saznao da su mu oca i pomajku likvidirali šef i pomočnik KNOJ-a klanječkog ureda Franjo Poturica i Stjepan Papa. Franjo Tuđman nije imao razloga sumnjati u to budući je to bilo vrijeme kada su partizani likvidirali vodeće članove HSS-a u Hrvatskoj kako bi se komunisti oslobodili svojih političkih neprijatelja.
U to vrijeme Franjo Tuđman je karijerni oficir s titulom najmlađeg generala JNA, koji je okružen širim krugom utjecajnih poznanika i prijatelja i koji ima mnoge interese, prvenstveno prema povijesti i sportu. Ta strast prema povijesti rezultirala je izdanjem knjige «Rat protiv rata». Radilo se o knjizi koja je davala pregled partizanskog načina ratovanja od starog vijeka do 20. stoljeća. Knjiga je pobudila kontraverze od pohvalnih kritika do onih negativnih koji su se odnosili na osporavanja nekih tumačenja Narodnooslobodilačkog pokreta koja su zastupali srpski i crnogorski povjesničari. Tuđmanovi napori da prikaže važnost partizanskog pokreta u Hrvatskoj te umanjivanje važnosti istog u istočnoj Bosni, zasiguno se nije sviđalo onima koji su naglašavali važnost masovnog ustanka u Srbiji i Crnoj Gori 1941. godine.
Sukob sa beogradskim povijesničarima
Već tada mnogim srpskim i crnogorskim povjesničarima Tuđman je sličio na revizionista koji svojim stavovima ugrožava i reputaciju Josipa Broza Tita, što svakako nije dobro za jednog karijernog oficira. Ipak, Tuđman je ustrajao u svojemu radu te je izdao novu knjigu «Stvaranje socijalističke Jugoslavije», čije izdanje je također naišlo na brojna negodovanja prvenstveno iz Vojnoistorijskog instituta JNA zbog Tuđmanova «hrvatskog gledišta i nedostatka znanstvenog aparata».
Članovi instituta su Tuđmana ocijenili kao nekvalificiranoga i pretencioznoga za pisanje povijesti partizanskog pokreta. Na napade iz redova JNA, Tuđman je odgovorio statistikom gdje je naveo da su partizanske snage u Hrvatskoj 1941. godine sa početnih 7 000 boraca narasle na 150 000 boraca 1944. godine, a koji su po nacionalnoj strukturi tri četvrtine bili Hrvati, od čega je velik broj boraca otpadao na one pridošlih iz domobranskih postrojbi NDH. Pri tome je zaključio da su domobranske postrojbe bile formacije za novačenje partizana, što nikako nije mogao prihvatiti srbizirani vrh JNA. Sa takovim stajalištima Tuđman je bio sve izoliraniji unutar JNA da bi njegova vojna karijera završila umirovljenjem 1961. godine.
Povratak u Zagreb na čelo Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske(IHRPH)
Tuđman se u Zagreb vratio u jesen 1961. godine, ovaj puta nije bio više mladić, imao je suprugu i troje djece koje je trebalo školovati. Unatoč umirovljenju, Tuđman je zadržao mnoge političke veze i financijski je bio osiguran. Zagreb, od vremena kada ga je mladi Tuđman napustio, više nije bio isti grad: očišćen od protivnika komunističkog režima, i naseljen brojnim došljacima iz drugih krajeva zemlje, grad je odisao jugoslavenštinom u kojoj nije bilo mjesta za hrvatske velikane poput Stjepana Radića.
Povratkom u Zagreb Tuđman je preuzeo IHRPH, koji je osnovan s ciljem kako bi se pisala povijest razvoja hrvatskog radničkog pokreta. Dolazak obitelji Tuđman u Zagreb događao se paralelno sa intelektualnim preporodom u Hrvatskoj, kojemu je kulminacija bila u «Hrvatskome proljeću» 1971. godine. U to vrijeme Franjo Tuđman se intenzivno družio sa svojim omiljenim piscem Miroslavom Krležom, po kojemu je između ostalog i Tuđmanov najstariji sin Miroslav dobio ime. Zbog Krleže i njegovog kruga, koji su imali utjecaj na Tuđmana i njegovo viđenje društva, postalo je moguće povezati nacionalni osjećaj i socijalizam.
U tri godine Tuđman je uspio ustrojiti Institut koji se pretvorio u glavnu istraživačku instituciju sa hrvatskim pogledom na tumačenje povijesti. Takvo tumačenje povijesti stvorilo mu je mnoge neprijatelje pa i među istaknutim profesorima Zagrebačkog sveučilišta, poput istakunte prof. Mirijane Gross te mladog znanstvenika Ljube Bobana koji je optužio Tuđmana da je nacionalist. Sada se vidjelo da je Tuđmanovo viđenje povijesti sve više rušilo mitove o partizanskom pokretu i komunističkoj revoluciji. Takovi stavovi koji su u bitnome rušili temelje jedinstva partije i čija bi daljnja potraga za povijesnom istinom mogla prouzročiti nacionalnu konfrontaciju Hrvata i Srba, Tuđmana će koštati izbacivanja iz Saveza komunista, gubitka mjesta na IHRPH i mjesta na Zagrebačkom sveučilištu.
Disidentski dani
Godina 1967. bila je izuzetno teška za Tuđmana. Izgubivši sve od karijere do prijatelja, sam je priznao da je te godine prestao biti komunist, ustvrdivši da je marksizam ideologija za mlade koji su po prirodi naivni idealisti. Sada kada je ostao bez posla i postao «persona non grata» na Sveučilištu u Zagrebu i Zadru, Tuđman se okrenuo iseljeništvu.
U to vrijeme sudjeluje na različitim kongresima gdje između ostalog predaje o borbi malih naroda za samoodređenje. Iz toga razdoblja proizišla je i zbirka eseja koju je objavila Matica hrvatska pod nazivom «Velike ideje i mali narodi», koja govori o borbi malih slavenskih naroda da stvore svoje nacionalne države.
Hrvatsko proljeće
Kao i mnoge druge intelektualce te 1971. godine, kada je Partija krenula u obračun sa neistomišljenicima, i Tuđmana je stigla optužba za urotu protiv države. U siječnju 1972. Tuđman je uhićen i optužen da je planirao urotu za rušenje države šireći propagandu u domaćem tisku, održavajući sastanke, stvarajući ilegalne organizacije i pomažući u studentskom štrajku.
U listopadu 1972. Tuđman je pušten iz zatvora, nije imao posla i nije mogao objavljivati svoja djela. Nakon izlaska iz zatvora, izoliran od članova partije, Tuđman se viđao sa pojedinim disidentima, između ostalog viđao se i sa crnogorskim disidentom Milovanom Đilasom, a održavao je kontakte sa iseljeništvom i političkom emigracijom uključujući i Brunu Bušića koji je živio u Parizu.
Nakon Titove smrti
Pravosudni pritisci na Tuđmana nastavljeni su i nakon Titove smrti. Ovaj puta ga se optuživalo da je surađivao sa ustaškom emigracijom, da je pisao za emigrantske novine, optuživalo ga se zbog osporavanja žrtava koncentracijskog logora Jasenovac itd. Na suđenje započetom u veljači 1981. godine pušteni su samo njegova supruga, deset jugoslavenskih novinara i nekoliko stranih promatrača i novinara među njima i promatrač Amnesty Internationala.
Jedna od glavnih funkcija montiranoga suđenja jest diskreditirati optuženoga i odvojiti ga od njegove obitelji, prijatelja i poznanika. No, Tuđman je dobio podršku prijatelja Marka Veselice, Janka Bobetka, Dražena Budiše i drugih. Tuđman je utamničen u Lepoglavi, a supruga ga je mogla posjećivati dva puta mjesečno. Budući da su posjete bile kratke, komunicirali su putem pisama koje je Franjo slao svojoj supruzi, a ona ih je sve sačuvala.
U veljači 1983. Tuđmana su otpustili iz zatvora zbog zdravstvenih razloga te je formalno bio zatočen u vlastitoj kući. U svibnju 1984. Tuđmanu je naređeno da se javi u zatvorsku bolnicu, te mu se po dolasku u bolnicu zdravstveno stanje pogoršalo. Liječnici su utvrdili visoki tlak i sumnju u blagi srčani udar. Zabrinuta za zdravstveno stanje supruga Franje, Ankica je Tuđman pisala Bogdanu Crnobrnji, jednom od vodećih političara u Hrvatskoj, koji je bio etnički Srbin, da pomogne Tuđmanu te je na njegovu intervenciju Franjo Tuđman pušten u kolovozu 1984. iz zatvorske bolnice. Tuđman više neće biti zatvaran a do ostvarenja njegovog sna, slobodne i samostalne Hrvatske ostalo je još samo sedam godina.
Onemogućen da radi i objavljuje svoja djela, Franjo Tuđman zabavljao se sa svojim unucima, posjećivao omiljene antikvarijate i bavio se svojom ljubavi – poviješću, a preko povijesti i politikom.
Demokratskim prevratom 1989. godine i padom Berlinskog zida proces demokratskih promjena zahvatio je područje i bivše Jugoslavije. Na prvim demokratskim izborima provedenim u svibnju 1990. u Hrvatskoj Franjo Tuđman pobijediti će na izborima i postati predsjednik Republike Hrvatske.
Dario Holenda
