O hrvatskom kardinalu i zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Viktoru Stepincu napisane su nebrojene kontroverzne stranice i izrečeno je mnogo toga pamfletistički ishitrenog i površnog čemu treba istinom činjenica stati u kraj. Stepinac se nije klanjao “sjenama vremena”, bio je čitav usmjeren prema vječnosti i to tako da je znao jasno razlikovati dobro od zla, prolazno i neprolazno, privid od smisla. Kao čovjek bio je ne samo odvažan branitelj vjerskih i općeljudskih principa, nego štoviše i “svojevrstan prorok” oko kojega se i danas lome koplja istine i laži. U protekla tri dana, on je, kao blaženik, i zasigurno budući svetac, cjelokupne katoličke Crkve, kroz predavanja i propovijedi mons. Juraja Batelje bio predstavljen kao moralna veličina i duhovna vertikala, te je, kao integralni čovjek, uzor svim vjernicima kako svoj duh sve više usmjeravati prema Bogu.
Trodnevna duhovna priprava u HKŽ München kuliminirala je svečanom proslavom šezdeset obljetnice “Stepinčeva” 09. 02. 2020 u 12.30 sati u prepunoj crkvi sv. Michaela u kojoj je na početku sv. mise predvoditelj mons. Juraj Batelja rekao: “Smrtnim tijelom postala je jača, zemlja u kojoj počiva …”, a u propovijedi je živopisnim panegirikom ocrtao Stepinčev lik. Fragmentarno izdvajamo tek nekoliko izrečenih misli oslonjenih na 
Stepinčevu duhovnu oporuku: “U našu su se sredinu uvukli bezbožni ljudi, koji, i ako su bili ništavna manjina (niti 2%), dočepavši se vlasti, sve su poduzeli da istrijebe ime Božje iz vaših duša i da vas učine blaženim i bez Boga. A ja vam u času kad odlazim s ovoga svijeta moram reći što je o takvim vođama rekao prorok Izaija 3, 12: “Narode moj, zavodnici su tvoje vođe. Oni kvare tijek tvojoj stazi.” Zar niste nikad čuli što kaže pred Bogom nadahnuti pjesnik? “Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi!” Htjeti biti sretan bez Boga, znači graditi babilonski toranj, čija je gradnja završila za graditelje pometnjom jezika i rasapom čitava svijeta. Tako će sasvim sigurno biti i ubuduće! Svaki pokušaj, izgraditi kulturu, i civilizaciju, sreću jednog naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast. Zato dragi moji, dovikujem i ja vama na rastanku, ono što je sveti Pavao doviknuo Filipljanima: “Stojte čvrsto u Gospodinu!” Samo je u Bogu vaša sreća i vremenita i vječna. Izvan Boga ne ostaje ništa nego propast.”
Ističući da ovdje samo ponavlja Stepinčeve riječi, propovijednik je nastavio iznoseći detaljne političke smicalice i komunikacijsko blaćenja Stepinca te njegovu “naglu fašistoizaciju”, nakon 1945. Treba znati, naglasio je propovjednik, da je Stepinac spašavao ne samo Židove, Srbe, 7.500 kozaračke pravoslavne djece, nego i “neke njihove”. Kako se Stepincu nije moglo predbaciti “ustaštvo” i “fašizam” trebalo mu je prilijepiti da je mogao, ali nije učinio dovoljno, tj. više, (što je sotonski dijalektički sofizam). Broz, Ranković, Bakarić, Krajačić, Manolić, Biber, i drugi stoje u hijerarhijskoj liniji iza često u dokumentima UDBE opetovane rečenice: “Postupili smo kako ste tražili.”
Dodajemo propovjednikovim riječima i to da je uslijedio, kako je ustvrdio papa Pio XII., “prežalosni montirani proces”. O Stepincu, osim gore navedenih, ipak svjedoče i drugi njegovi “politički” protivnici. “Stepinčeva veličina dominira duhovno i politički već tada (1943. godine) u hrvatskom narodu”, piše o njemu komunistički disident dr. Ante Ciliga, a komunist Milovan Đilas priznaje Ivanu Meštroviću: “Ne mislim ni ja ni ijedan integralni komunist da je Stepinac kriv. On je integralan čovjek i čvrst, nepokoriv karakter. Ukratko, priznajem vam da je nepravedno osuđen, ali koliko se puta u povijesti zbilo da su pravedni ljudi bili osuđeni iz političke nužde. Da je on čvrst u svom hrvatstvu, to je prirodno i to nas ne bi smetalo, kad samo ne bi bio isto tako čvrst u svojoj odanosti katoličanstvu i papizmu.” Isti Milovan Đilas, u knjizi Tamnica i ideja, potvrdio je: “Znao sam predobro da sud obavlja formalnosti odluke koju donosi partijsko-državni vrh.” Obraćeni komunist Zdravko Tomac će u svojoj knjizi Obraćenje kazati: “Nisam znao cijelu istinu o slučaju Stepinac i stvarnoj ulozi Jakova Blaževića…. Pričao mi je da su ga Tito i Ranković natjerali da digne optužnicu protiv kardinala Stepinca, nakon što je kardinal Stepinac odbio raskinuti s Vatkanom i odvojiti Hrvatsku crkvu od Vatikana.”
Da je Stepinac bio žrtva duboke mržnje, koja i danas djeluje po istim principima, više je nego očito. On je prvenstveno mučenik in odium fidei et in odium Ecclesiae Catoholicae”, a to je za njegovu svetost dovoljno reći, jer “ako smo ga nazvali mučenikom, dosta smo propovijedali”, kazao je za njega vijetnamski kardinal Van Thuen (*1928. – +2002.) koji je proživio sličnu sudbinu, a kojemu je “u godinama njegova tamnovanja primjer svjedoka vjere bl. Alojzije Stepinac bio velika utjeha.” Za pisca ovih redaka, on je ujedno i mučenik in odium Croatiae, žrtva trostruke mržnje, svodive na mržnju “homo sovieticusa in odium naturae“. Stepinac pak nije mrzio. “Njegova će smrt kod njegovih mučitelja izazvati jezu, kad osjete, da im je opasniji protivnik iz groba nego li je bio iz njihove tamnice. Neće ih progoniti Stepinac, nego njihova savjest”, napisao je Stepinčev prvi biograf Aleksa Benigar. Njegova beatifikacija, a sada i kanonizacija kod njegovih mrzitelja izaziva istu jezu.
Nastavljajući aforistički iznositi propovijed spominjemo da je “velik samo onaj tko može opraštati, jer opraštaju samo velike duše”. U Stepinčevoj duhovnoj oporuci stoji: “A svima onima koji su meni bilo što krivo činili u životu, od svega srca opraštam.” Stepinac je, po uzoru na sv. Augustina u svojoj duhovnoj oporuci ostavio zapisano da je svaki “čovjek djelo Božje, a opačina djelo ljudsko”, i tko dira u čovjeka, dira “zjenicu Božiju”. Univerzalnije poruke ne poznajemo. Da Stepinac i danas ima što poručiti čitavom svijetu, gdje god se degradira ljudsko dostojanstvo, na pr. u začetima a još nerođenima, očevidno je. Pa što hoćemo više, upitao je propovjednik Juraj Batelja. Zar ne vidimo koju veličinu imamo? Propovijednik je, govoreći o veličini Alojzija Stepinca, pozvao i vjernike i političare i sve hrvatske medije da budu ujedinjeni ambasadori evanđeoske poruke i čuvari uspomena na svoje mučenike.
O Stepincu će papa Pio XII. 1946. godine kazati da je on “uzor apostolske gorljivosti i kršćanske jakosti”; papa Ivan XXIII. 1960. da je kardinal Stepinac “ponos Kardinalskog zbora”; papa Pavao VI. – 1960. da je zagrebački nadbiskup “učitelj pouzdanja i dobrote”; papa Ivan Pavao II. – 1998.; da je Alojzije Viktor Stepinac “blaženik i mučenik”; papa Benedikt XVI. – 2004.; da je blaženik Stepinac “bedem kršćanstva ispred komunizma”. Dvojica papa klečat će pak na njegovu grobu u zagrebačkoj prvostolnici. Papa Benedikt XVI. uključio ga je 2008. godine u posinodskoj pobudnici “Verbum Domini” u izabrani tim Šesnaestorice najboljih ostvaritelja Evanđelja u povijesti Crkve. “Jedan narod daleko više vode njegovi mrtvi, nego živi članovi”, napisao je zagonetno Gustave Le Bon.
Povjesničarka i ekspertica za holokaust na području bivše Jugoslavije Esther Gitman poručuje nam da je Hrvatskom narodu stavljena “omča oko vrata” kojom ga se hoće podjarmiti. “Nosite Stepinčevu slavu u sebi i svjedočite je ponosno drugima”, govorila je u petak njemica Claudia Stahl, sutkinja i pravnica, autorica Stepinčeve biografije na njemačkom jeziku. “Jedini protuotrov za laži – a o rijetkima se iznosi više laži nego o Stepincu – jest istina”, uzvikuje nam britanac Robin Harris, čije djelo o Stepincu nije hagiografija.
Na kraju euharistijskog slavlja župnik fra Petar Klapež zahvalio se za posebnu milost koju smo imali prigodom ovoga trodnevlja u mons. Batelji. Oko 60.000 proučenih dokumenata i 6.000 napisanih stranica “svečeva” životopisa mogli su se osjetiti u svakom Bateljinu govoru kroz protekle dane. Po prosudbi župnika propovijed je trajala oko 45 minuta, a kako ju je vjernički puk primio govori i činjenica da su nakon sv. Mise vjernici tražili pretisak iste. Mons. Batelja je na završetku poklonio tri Stepinčeva medaljona, jedan fra Petru, jedan sakristanu crkve sv. Michaela g. Beckeru i jedan s. Nikolini Bilić za lijepo pjevanje. U koncelebraciji su sudjelovali i gvardijan samostana sv. Gabrijela fra Edo Sokol, i dušobrižnik fra Petar Komljenović, te đakon Ivica Visković. Mladi u narodnim nošnjama odsijevali su ljepotom. Slavlju je nazočio i hrvatski generalni konzul g. Vladimir Duvnjak, i hrvatski dirigent gospodin Ivan Repušić koji se na koncu pohvalno izrazio o glazbenoj pratnji i liturgijskom pjevanju župskog zbora koji je pratio ovo slavlje.
Fenix-magazin/IM/Božo Marić
