Kažu, ako želiš upoznati Papu idi u Rim, ako želiš bolje upoznati Boga, idi u Jeruzalem, a ako želiš upoznati sebe pođi “Caminom” (Putem).
Uvjerio sam se da je doista tako – kaže Joe Štivičić (31), ekonomist i nogometaš iz Zagreba koji je u 25 dana propješačio El camino de Santiago, hodočasnički put sv. Jakova dug 1.023 kilometra.
Krenuo je na blagdan Svetog Jakova (25. srpnja) iz Lourdesa i u Santiago de Compostelu stigao 15. kolovoza, na blagdan Velike Gospe.
Sveti Jakov iz polja zvijezda
Joe Štivičić je već neko vrijeme sanjao o Putu sv. Jakova u svijetu poznatom pod španjolskim nazivom El camino de Santiago, ili samo “camino”. Prije pola godine odlučio je ispuniti svoj san.
– Rekao bih da je Camino mene na jedan način “pozvao” jer od kad sam čuo za tu hodočasničku rutu, nisam o njoj prestao razmišljati. O Caminu mi je pričao prijatelj tijekom jednog zajedničkog hodočasničkog puta u Mariju Bistricu. Sanjao sam i želio na taj put. I ove godine odlučio; Idem! – otkriva Štivičić.
Na put je krenuo točno 25. srpnja, na sam blagdan Sv. Jakova. U Santiago de Compostelo je planirao doći 15. kolovoza na blagdan Velike Gospe. Išao je najdužom hodočasničkom rutom koja nosi naziv “Camino Francés”. Krenuo je iz mjesta Saint Jean Pied de Port na francuskoj strani Pirineja.
– Iako postoji više hodočasničkih puteva posvećenih Sv. Jakovu, izabrao sam ovaj francuski jer je najstariji, i tim putem su pješačili njegovi učenici prevozeći mrtvo tijelo svog učitelja do Galicije gdje su ga pokopali. Kad sam čuo za “camino” malo sam čitao, istraživao i doznao da je godine 813. pustinjak Pelayo boravio na brdu Libradon. Tamo je svaku noć vidio tajanstvena svjetla. Nešto nalik zvijezdama iznad jednog nadgrobnog humka u polju. Od straha mu se nije usudio približiti.
Kad mu se u snu obratio sveti Jakov tražio je da iskopa njegov grob. Rekao je to biskupu Teodomiru. Pretražili su to područje i pronašli grobnicu i u njoj mrtvo tijelo čovjeka kojemu je glava bila odrubljena. Iznad groba su podigli veliku baziliku i svetište Santiago de Compostelo, odnosno Santo yago de Campo Stelae (Sve¬ti Jakov iz polja zvijezda). Svidjela mi se ta povijest i zato sam se odučio za taj put – otkriva Joe.
Kulturu ljudi najbolje možete upoznati na selima
Joe je put kojim je krenuo nazvao duhovno-kulturno-avanturističkim, jer osim duhovne dimenzije, putem je upoznao različite ljude, kulture, razmišljanja.
– Putem sretneš puno ljudi kojima je potrebna pomoć. Zaustaviš se, pomogneš, poslušaš njihove priče, mnogi vole razgovarati – kaže Joe ističući kako je važno razlikovati hodočasnika od turista.
– Hodočasnici prolaze tim putem s nekim dubokim razlogom, turisti provode više dana na jednom mjestu, nisu spremni odreknuti se. Taj put je teška borba, koji od tebe traži da se odrekneš nekih lijepih stvari. Na putu sam uvijek tražio blizinu ljudi od kojih sam mogao čuti neku zanimljivu priču i naučiti nešto – kaže.
Dnevno je pješačio oko 40-kilometara, a prvi dan pješačio je 54 kilometra. Još se prvog dana oprostio od Francuske koja će mu kaže ostati u lijepom sjećanju.
– Posebno će mi ostati u sjećanju Lourdes , pa ta specifična sela i taj hod kroz Francusku i Francuzi koji vole pomoći kad si u nevolji. Ali, osim lijepih i čistih sela, imaju dosta i napuštenih kuća. Ali Saint Jean Piedde Port baš živi za Camino i stvarno te dočekaju kao kralja – otkriva Joe.
Osim brojnih manjih mjesta, prošao je kroz tri veća grada Pamplona, Burgosa i Leóna. Vidio je velik broj crkava sagrađenih tijekom 11. i 12. stoljeća u čast Svetog Jakova.
Francuz hodočastio sa suprugom i sedmero djece
Joeu je bilo najdraže kad bi ga hodočasnici na putu pozdravili s “Buen Camino” (Dobar put). – S vremenom shvatiš da je taj pozdrav toliko moćan i daje ti snagu koja ti je na putu iznimno potrebna – kaže Joe.
Ali, snagu su mu dali i ljudi koje je putem sretao. Sreo je i hodočasnike iz Hrvatske, a osim djevojke iz Zadra, djevojke iz Splita, mladića iz Zagreba, grupe hodočasnika iz Hrvatske koji su hodočastili po etapama, Joe je sreo i Francuza koji je hodočastio sa suprugom i njihovih sedmero djece.
– Djeca su stara između 5 i 6 godina pa do nekih 16 godina. Mislio sam pa gdje ćeš na ovakav put s tolikom djecom. Međutim oni su hodali nekih 20-tak kilometara. Pričao mi je da je hodao 28 godina jako brzim tempom i sam. Stisnuo mi je ruku i rekao; “Ti ćeš to uspjeti”. Vidio sam na njegovu licu da je dosta prošao i da je na njemu to ostavilo traga. Ima blagoslovljenu obitelj – kaže Joe.
Osjetio sam strah samo u jednom trenutku
Joe kaže kako je važno biti strpljiv i prilagoditi se situaciji u kojoj se nalaziš. Često nije znao gdje će spavati, gdje će se odmoriti i oprati.
– Što dobiješ to pokušaš iskoristiti na najbolji način. Nije lako hodati 25 dana na temperaturama većim od +40. Jednom mi je u ruksaku bila temperatura +44. Moraš biti spreman na to, ako nisi, izgubio si – govori, otkrivajući kako on zna za četiri hodočasnika koja su ugrozila život jer nisu bili spremni na put kojim su krenuli.
Strah je osjetio sam u jednom trenutku.
– Kad sam krenuo bio sam jako uzbuđen, pun elana i euforije. Nakon pet dana sam ušao u taj svijet i živio dan za danom. Nisam razmišljao na način; imam još deset, petnaest dana, već imam taj dan i to je to. Doživiš svašta, sretneš razne životinje, prođeš kraj zmija, nije te briga. Stopiš se s prirodom. S vremenom shvatiš da ni životinje ne bježe više od tebe, prolaze pored tebe kao da je posve normalno. Drugačije hodaš po prirodi, poštuješ je. A strah me je bio kad sam došao do cilja. Imao sam samo nekoliko kilometara do cilja i mislio sam eto, to je to. Što sad? Tu sam, nema više cilja. Taj kraj puta me je najviše plašio – otkriva Joe.
U 12 sati kad je zazvonilo 12 zvona, Joe je bio ispred katedrale Sv. Jakova u Santiagu
– Taj zadnji dan emocije su se u meni počele buditi već ranom zorom. U trenutku dolaska pred katedralu, nisam se mogao kontrolirati – rasplakao sam se i kleknuo ispred katedrale i pomolio se. Bio sam ispred katedrale Santiago točno u 12 sati, kad je zazvonilo 12 zvona na katedrali.. Dugo sam tamo sjedio i samo gledao u katedralu. Navečer sam otišao na misu. Nevjerojatno je, kaže bilo vidjeti “botafumeiro”, veliku kadi-onicu koja ima više od tridesetak kilograma. Tijekom mise je zanjišu osmorica ljudi i ona se njiše s jednog kraja crkve na drugi.
Na kraju svijeta
Gotovo svi hodočasnici zapravo ne završe svoj put u Santiago de Compostelu već u Finisterri koju zovu “krajem svijeta”. Do “kraja svijeta” odlučio je otići i Joe.
– Nije bilo lako izvući iz sebe novu motivaciju. Pješačiti još tri dana. Ali odlučio sam, idem. Nakon tri dana pješačenja došao sam do svjetionika u Finisterri gdje je postavljen natpis na kojem piše “nulti kilometar”. Iza je Atlantski ocean. Kad sam ugledao to more, osjećao sam se kao da nikad mora nisam vidio i sad ga prvi put gledam. Ne može se to riječima opisati. Ne ide dalje, na drugoj strani je Amerika, to je to, ti si na kraju svijeta. I jesam, bio sam na kraju svijeta, sretan sam! – govori Joe.
Dobio je “Compostelu”, priznanje da je prošao cijeli put, u kojem je upisana cijela kilometraža i dan kad je krenuo i kad je završio putovanje. – Time sam postao dio jedne velike obitelji koja nikad iz mene ne može otići – kaže Joe Štivičić.
Jedan dan za preminulog prijatelja
Jedan dan putovanja Joe Štivičić posvetio je Matiji Caparu, svom dobrom prijatelju i treneru Futsal Dinama koji je zajedno s 15-godišnjim kadetom Oskarom Kadrnkom tragično poginuo u nesreći na autocesti između Zagreba i Karlovca, nadomak Jastrebarskog vraćajući se s trunira u Šibeniku na kojem su osvojili broncu.
– Matija je poginuo 4. lipnja. Točno dva mjeseca kasnije, 4. kolovoza, putovao sam od Burgosa do Castrojeriza i taj dan sam posvetio Matiji i Domovini koja je te dane slavila Oluju – kaže Joe.
Svi se još sjećaju tragične nesreće i svjedočanstva Joe Štivičića koji je tad medijima otkrio: “To je film koji mi se nikad neće izbrisati… Blinkao sam, trubio, da sam mogao ruku ispružiti da ga povučem. Vikao sam: ‘Ne Capi, ne!’. Iako znam da te riječi ne mogu pomoći, ali sam vikao. Kao da te riječi mogu povući auto natrag na cestu. Bilo je to deset sekundi u kojima vidiš da prijatelj ide u smrt, a ne možeš pomoći. Čim je skrenuo desno, znao sam da je gotov – ispričao je Štivičić.
Capar je bio istaknuti nekadašnji hrvatski reprezentativac, jedan od najuspješnijih malonogometaša od hrvatskog osamostaljenja. Nastupao je za Hrvatsku na velikim natjecanjima, a nosio je i kapetansku traku. Višestruki je osvajač Kutije šibice.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
