Imali smo trkaćeg konja, ponajboljeg! Ma što ponajboljeg, najboljeg.
Piše: Dr. Jure Burić
Na pravcu je držao rekord bivše države, a kod trčanja u krug (gdje su se trčala puna dva kruga) imao je “običaj” krenuti zadnji i nakon prvoga kruga stati, propustiti sve konje ispred sebe i opet stići prvi na cilj.
Naravno da na lokalnim natjecanjima nije imao premca. Otac ga je kupio od nekog Srbina Kovačevića za velike novce nakon trke u Nevesinju.
Za ona veća natjecanja, kao na primjer ona državna na sarajevskom Butmiru, džokej je bio profesionalac. I tamo ga je običaj da krene zadnji koštao prvog mjesta, a startera skoro glave, jer je nakon prvog kruga uletio u onaj unutarnji krug i – diskvalificiran!
Na lokalnim utrkama jahač je bio naš rođak Šimun Tomašević, zvani Šice. Otac mu nikad ne bi dopustio udarati konja bičem. Znajući kako će i te godine biti favorit, lokalni Srbi su se organizirali i iz vojne ergele doveli ponajbolje trkaće grlo. Doveo ga je Jovan Marković, visoki oficir JNA.
Utrka je bila ispod Veličana, srpskog sela u Popovom polju za dan ustanka naroda BiH. Nemojte me pitati za datum, je sam ga zaboravio, ali mi se čini da je bio dan nakon blagdana Svete Ane.
Kako je otac, zajedno s konjem i Šicom, išao i na tu stazu, kako bi je i konj i jahač bolje upoznali, oficir Marković je očito mjerio Vitezovo vrijeme i shvatio kako njegov konj nema šanse za pobjedu. Da bi nekako umanjio sramotu, izmislio je i pustio priču kako mu je konj “ukovan” i s malim izgledima za pobjedu, ali eto opet će nastupiti.
Kad je došao dan odluke, pita Šice moga oca: Božo, smijem li konja udarati? On mu odgovori: Smiješ ovaj put! I ne prestaj, na cilj morate doći prvi pa taman oba crkli.
Šice je to najozbiljnije shvatio i od samog starta počeo tući Viteza bičem. Na prvom djelu staze Markovićev je konj već zaostajao kojih stotinjak metara, da bi se na cilju ta razlika povećala i na više od dvije stotine metara. Šice se nije okretao, samo je gledao cilj.
Na cilju je Vitezu od silnog napora izbila krvava pjena iz nozdrva. Skočiše moji Ravnjani i oni iz okolnih hrvatskih sela, hoće konja u zrak dizati. Otac nedade.
Priđe mu jedan naš Velemeđanin (stanovnik Velje Međe) Ivo Curić i reče mome ocu:
– Božo, ovaj hrvatski konj noćas ne smije noćiti u štali.
– A gdje će onda noćiti moj Ivo?
– U spavaćoj sobi Boga ti poljubim, ako neće u tvojoj, eno mu moje!
Nagrada se naravno popila, počašćena je i konkurencija, a mi s još jednim trofejom vratili našoj kući u Ravno.
Fenix-magazin/MD/dr. Jure Burić
NAPOMENA: Dr. Jure Burić je poznati dubrovački liječnik, sudionik Hrvatskog proljeća i ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabor do njegovoga ukinuća.
