Bilo u Njemačkoj ili Hrvatskoj, liječnici se svakodnevno susreću s nevjerojatnim situacijama, od onih s tužnim, sretnim, ali i smiješnim ishodom.
Piše: Marijana Dokoza
No, svatko tko živi u Njemačkoj, a iz Hrvatske je, složit će se kako će se razgovori koje hrvatski liječnici nerijetko vode sa svojim pacijentima, teško dogoditi liječnicima u Njemačkoj.
Neka mi naši iseljenici ne zamjere, ali neće baš njemački liječnik čuti od Hrvata kako je zdravstvo bolje u Hrvatskoj ili Talijana u Italiji, Turčina u Turskoj…Suprotno tomu, naši liječnici od Hrvata ne tako rijetko čuju kako su im kolege u Njemačkoj bolje, iako to često i nije istina, te kako se u Njemačkoj na sve termine manje vremenski čeka, što je opet daleko od istine.
Nedavno sam i sama tako čekala u jednoj ordinaciji u Zadru, a kad čovjek čeka, nema što drugo raditi nego razgovarati s drugim pacijentimae. Pa se tako u ordinaciji zatekla i jedna gospođa, od nekih šezdesetak godina koja je medicinskoj sestri u detalje opisala kako izgleda njezin odlazak liječniku u Stuttgartu. Sumnjam da je baš medicinsku sestru to zanimalo jer joj je odgovarala s „aa, je, je, a tako vam je to, da, da, nije tako ovdje“.
Žena nije odustajala, pa je medicinska sestra čula i ono što je trebalo, a bogme i ono što nije trebala čuti.
No, moram priznati dok čekate u bolnici ili ordinaciji, puno je zanimljivije čuti što govori domicilno stanovništvo, od onoga što govore iseljenici. Kod iseljenika je, čini se, uvijek ista priča. Nikako da se odmaknu od usporedbi u kojoj je zemlji bolje, a pritom uvijek odlaze gdje god stignu kad „stisne bol“.
Unatoč tomu, liječnicima u hrvatskim bolnicama nije dosadno ni sa iseljenicima niti domicilnima. Dok se ovi prvi žale na liječnike, drugi iskoriste priliku da se izjadaju baš o svemu i svačemu. Prije nekoliko dana jedna je gospođa od nekih šezdesetak godina došla na terapije u bolnicu, a muči je bol u leđima. Fizioterapeutkinja joj je polu u šali, polu ozbiljno kazala kako bi trebala pripaziti na tjelesnu težinu, ali onda je “vrag odnio šalu”.
Gospođi opaska nije baš najbolje “sjela”, a budući su kreveti na kojima se odvijaju masaže i terapije zaštićeni tek zavjesom, u raspravu su se uključili i ostali pacijenti koji su u tom trenutku bili u prostoriji.
– Lipa moja, ne bi ni tebi škodilo da malo skineš, rekla je gospođa koja je ležala na krevetu dok joj je fizioterapeutkinja upravo počela primjenjivati terapiju.
Nasmijala se i fizioterapeutkinja, te kazala kako nije mislila ništa loše već bi joj s manje kilograma bilo lakše i bol bi bila manja.
– Nemoj ti meni govoriti ka i onaj moj muž. Eno ga stalno mi govori “smršaj”, a što on radi? Samo leži na kauču, ništa ne radi i goji se, rekla je žena, a fizioterapeutkinja se nasmijala.
Ponovila je kako je bolje ljudima s manjom kilažom zbog zdravlja, ali još se jedna pacijentica javila te kazala kako je i kod nje slična situacija kao i kod gospođe koja se “uvrijedila” na opasku o debljini.
– I ja pokušavam mršaviti, ali neće pa neće, vrag bi ga znaj. A ne možeš ne isti, onesvistit ću se, rekla je ta druga žena.
Budući je bila zaklonjena zastorom, nisam vidjela koliki joj je problem s kilažom. No, i ona je kazala kako joj suprug spočitava debljinu, a ni sam nije savršen.
– Eno mu, nek traži zgodnu ako mu ja ne pašem, konstatirala je, a prva se gospođa složila govoreći kako muškarcima nikad ne možeš ugoditi, pa im se onda ni ne treba truditi ugađati.
Potom su obje u nekoliko minuta „izrešetale“ mladu fizioterapeutkinju propitujući se je li udana, koliko ima godina, odakle je, odakle joj je mater, ćaća, poznaje li ovog, onog, a onda kad su shvatile da nije udana, nema djecu, pa čak ni vezu, e onda je postalo zanimljivo.
Jer, dvije su žene koje žive u različitim selima zadarskog zaleđa, nikad se prije tog dana nisu vidjele, ali naravno, imaju dosta zajedničkih poznanika i prijatelja, pa čak i rođaka, počele tražiti prigodnog mladića za lijepu, ali, kako su kazale “malo punašnu” fizioterapeutkinju.
Naposljetku su se u tih pola sata koliko su tamo bile gotovo posvađale oko ženika, ali smo na kraju svi u prostoriji doznali kako je najviše “starih momaka” u Raštanima Gornjim kod Zadra, ali je s te „strane Zadra“, najviše „bluda i razvrata“.
-Da ti Bog sačuvaj što se to događa na tim stranama, ženske su postale gore od muški, rekla je gospođa koja baš dolazi iz jednog sela „s te strane Zadra“, pa je valjda bolje upoznata sa situacijom.
No, kako je kazala, ipak se nađe pristojnih momaka za ženidbu. Je li to doista istina ili nije, ne znam, ali svakako je to za one djevojke i žene koje traže poštene i dobre momke zanimljiva informacija.
Fizioterapeutkinja se na sve samo smijala, a neka njezina kolegica u Njemačkoj, teško da bi u svojoj karijeri imala ovakav dan. Jer u Njemačkoj ne bi nikome ni palo na um upitati neku liječnicu za njezin bračni status, kamoli joj tražiti ženika.
Pa sad vi recite je li liječnicima u Njemačkoj bolje ili ne?!
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
