Jedne zgode, prije nekoliko godina, našao sam se s generalom Antom Zorislavom Rosom u Zagrebu zahvaljujući zajedničkom nam prijatelju i ratnom dopisniku Stipi Puđi.
Piše: Dr. Jure Burić
Bilo je to u jednom skromno uređenom ugostiteljskom objektu u njegovu kvartu u kojem je stanovao u Zagrebu. Već tada je general, koji je po mojem skromnom mišljenju bio jedan od najvećih heroja Domovinskog rata i spasilac od progona Hrvata iz središnje Bosne, znao za svoje zdravstvene probleme.
Iz onoga što je rekao, kao liječnik sam brzo zaključio kako se general bori sa sve jačim neprijateljem koji svakodnevno napada, a ti se braniš kako znaš i umiješ.
U toj neravnopravnoj borbi u kojoj “vojno umijeće” ne pomaže, ali pomaže da se sa svojim stavom i životnom doktrinom ostane generalski uspravan, čestit i ponosan. Istodobno, kao i svakom čovjeku u tom stanju, generalu je tada bio potreban razgovor i ljudsko razumijevanje.
Nije to bio neki usputni razgovor uz kavicu u kojem bi se očekivalo neko isprazno ogovaranje ili pak žaljenje za neučinjenim u prošlosti. Razgovor je tekao kao da je sve u najboljem redu, a obojica smo znali da nije. Naslutio sam kako je naš ponosni general “plivao u životnim problemima”, dok su njegovi suborci “plivali u novcu“ i svakom drugom obilju.
Rekao mi je tada kako je razmišljao o prodaji svoga stana u Zagrebu kako bi se liječio u Francuskoj, u Montpellieru, gdje je najbolja klinika za njegovu bolest pluća. Taj stan na Svetom Duhu nije bila njegova “jedna od nekretnina”, već „jedina koju je imao“. Ne znam je li ga na kraju prodao ili mu je u liječenju pomoć pružio netko od njegovih “punih k’o brod” generala?
Volio bih da jest, ali je malo vjerojatno.
Moj prijatelju…
Pričali smo i evocirali uspomene iz vremena kada se general Roso borio po hrvatskim i hercegbosanskim bojištima, kad je zagovarao da se što više vojne pomoći uputi i u ratom opkoljeni Dubrovnik, u koji je kasnije znao svratiti koji put.
Kad je došlo vrijeme da se doma mora poći, dolazi konobar i s punim poštovanjem prema našem generalu priupita: “Poštovani generale, hoćete li i danas ponijeti svoju porciju ćevapa?” General mu tada odgovori: Može, prijatelju, dajte ih pripremiti.
Ponizno sam tada upitao generala mogu li barem platiti ćevape kad mi već nije dao platiti piće. Odgovor je bio: “Ne, prijatelju, bez ljutnje, ali ja uvijek sve svoje plaćam.”
Gledao sam ga na rastanku kako odlazi onako generalski, uspravno i odrješito. Pomislio sam u sebi: e moj dobri i ponosni generale, dokle ćeš sam sve svoje plaćati… dok će tvoji prijatelji generali to gledati i šutjeti?
Kasnije sam svaki put, posredstvom zajedničkog nam prijatelja Stipe, koji ga je obilazio u Zagrebu i Francuskoj, upućivao pozdrave generalu, a on bi mi ih svaki put uzvraćao i pitao za mene.
Takav je bio naš uznositi i neponovljivi general Ante Zorislav Roso – ratnik, zapovjednik, poštovan i uvažavan i od predsjednika Franje Tuđmana, svojih kolega… ali i od onog malenog čovjeka, pa bio on i konobar iz njegova kvarta.
Takav je ostao i do kraja života. Svojevoljno je napustio bolnicu i zaželio “oči sklopiti” u krugu svoje obitelji – supruge, sina i brata Jure, koji je došao iz Osijeka i bio svjedokom njegova posljednjeg izdisaja.
Neka ti je laka zemlja Francuska, tvoja druga domovina u kojoj ćeš počivati, i zemlja Hrvatska koja te je dala i u svijet uputila!
Fenix-magazin/MD/Dr. Jure Burić
NAPOMENA: Dr. Jure Burić je poznati dubrovački liječnik, sudionik Hrvatskog proljeća i ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabora do njegovoga ukinuća.
