Izborna promjena u Budimpešti pokazuje granice dugotrajne vlasti, ali i otpornost političkog smjera koji ju je stvorio.
Piše: Filip Gašpar
Nakon jučerašnjih izbora u Mađarskoj, koji su označili kraj dugogodišnje vladavine Fidesza, pažnja europske javnosti usmjerena je na politički zaokret u Budimpešti. Na prvi pogled čini se da je riječ o još jednom u nizu sukoba između „liberalne Europe“ i njezinih neposlušnih članica.
U europskoj politici rijetko se događa da promjena vlasti ne znači i promjenu smjera. Mađarska je danas jedan od takvih izuzetaka.
U tom okviru Viktor Orbán često se prikazuje kao simbol otpora, a njegovi protivnici kao nositelji političke normalizacije. Takvo tumačenje, međutim, propušta ono bitno. Mađarski slučaj ne uklapa se lako u poznate obrasce ideološkog sukoba između lijevog i desnog, liberalnog i suverenističkog.
Ono što se danas događa u Mađarskoj nije jednostavan politički zaokret, nego promjena unutar već uspostavljenog smjera. Pitanje stoga nije označava li uspon Pétera Magyara prekid s politikom Viktora Orbána, nego nešto suptilnije. Radi li se o stvarnoj promjeni smjera ili tek o pokušaju da se postojeća politika provede na drugačiji način.
Odgovor na to pitanje određuje ne samo razumijevanje mađarske politike, nego i širu sliku političkih promjena u Europi.
Péter Magyar nije anti-Orbán. Suprotno raširenoj percepciji, on ne nudi raskid, nego kontinuitet u drugačijem obliku. Njegove pozicije o migracijama, ratu u Ukrajini i energetskoj politici u bitnome slijede liniju koju je godinama zastupao Viktor Orbán. Razlika nije u smjeru politike, nego u načinu upravljanja. Time se otvara i šire pitanje prirode političke promjene u suvremenim demokracijama, gdje nova lica često ne mijenjaju smjer politike, nego samo način na koji se ona legitimira.
Neposlušne članice
Orbán je taj smjer definirao mnogo prije nego što su drugi uopće počeli govoriti o desnom populizmu. Dok je Donald Trump još gradio svoja casina, a Alternativa za Njemačku nije bila ni osnovana, Orbán je već prakticirao ono što će kasnije postati poznato kao desni nacionalpopulizam. Od 2010. godine vladao je Mađarskom bez prekida, vodeći politiku koja se beskompromisno suprotstavljala ilegalnoj imigraciji, ignorirala smjernice Europske unije unatoč novčanim kaznama te održavala razvijene odnose izvan zapadnoeuropskog okvira, često bolje nego sa samim Bruxellesom.
Europska unija pritom ne djeluje samo kao neutralni okvir, nego sve češće i kao politički akter koji disciplinira neposlušne članice. Mehanizmi poput uskraćivanja sredstava, političkog pritiska i institucionalne izolacije stvaraju situaciju u kojoj se unutarnje političke promjene potiču izvana. U tom smislu, odnos Bruxellesa prema državama poput Mađarske sve više poprima obilježja strategije koja podsjeća na obrasce kakvi su inače karakteristični za vanjsku politiku velikih sila.
Takav pristup dodatno produbljuje unutarnje podjele. Vlade koje odstupaju od dominantne linije izložene su kontinuiranom pritisku, dok se njihovi politički protivnici neizravno jačaju kroz međunarodnu podršku i legitimizaciju. Granica između zaštite europskih standarda i aktivnog oblikovanja političkog ishoda time postaje sve nejasnija.
Unatoč tim pritiscima, šesnaest dugih godina takva politika bila je uspješna. Orbánova „gulaš diplomacija“ pokazala se učinkovitom, a njegova sposobnost da balansira između različitih geopolitičkih centara omogućila je Mađarskoj stabilnost u nestabilnom okruženju. Na kraju je taj uspjeh bio toliko velik da mu se više nije pripisivao. Upravo u tom trenutku njegova vlastita politička konstrukcija počela se iznutra trošiti.
Rezultati tog razdoblja vidljivi su i u svakodnevnom životu. Mađarska je već godinama među najsigurnijim zemljama Europske unije. Dok se u nekim zapadnoeuropskim državama javni događaji poput božićnih sajmova sve češće odvijaju pod pojačanim osiguranjem, u Mađarskoj se sigurnost doživljava kao nešto uobičajeno. Uz to, zemlja je zadržala među najnižim cijenama energije za kućanstva u EU-u, što ostaje jedan od ključnih političkih uspjeha Fidesza.
Politički sustav dodatno se konsolidirao do te mjere da prema zapadnoeuropskim standardima u parlamentu gotovo više nema lijevih stranaka. Posljednji socijaldemokrati i zeleni nisu uspjeli prijeći izborni prag od pet posto na izborima 2022. godine, čime je politički prostor dodatno sužen.
Orbánov osjećaj za mađarski elektorat dugo je bio gotovo nepogrešiv. No upravo mu je taj uspjeh na kraju postao koban. Postignuća njegove politike više se ne doživljavaju kao rezultat političkih odluka, nego kao zdravi razum. Postala su normalnost.
U takvim okolnostima birači ne biraju ono što već postoji, nego ono što nedostaje. U Mađarskoj je to prije svega značilo povjerenje.
Unutarnje propadanje
Sustav je pritom pokazivao sve jasnije znakove unutarnjeg propadanja. Korupcija je poprimila razmjere koje se više gotovo nije moglo ignorirati. Primjeri su postali simbolični. Orbánov školski prijatelj, koji je prije 2010. vodio tek osrednje uspješnu firmu, u međuvremenu je postao najbogatiji čovjek u zemlji zahvaljujući državnim poslovima. Njegov poslovni imperij obuhvaća infrastrukturne projekte, energetiku, medije, hotele i banke. Sam je svoj uspjeh sažeo u tri riječi: Bog, sreća i Viktor Orbán.
Dok je gospodarstvo raslo, velik dio društva bio je spreman tolerirati takve pojave. No posljednjih godina Mađarska se suočila s usporavanjem rasta i izostankom sredstava iz Europske unije, procijenjenih na više od 20 milijardi eura. U isto vrijeme inflacija je u pojedinim razdobljima bila među najvišima u Europskoj uniji, dok su susjedne zemlje poput Poljske i Rumunjske bilježile stabilniji rast.
U takvim okolnostima pojavio se Péter Magyar. Njegova ponuda bila je jednostavna i politički racionalna. Zadržati sve ono što je u Orbánovoj politici funkcioniralo, ali ukloniti njezine devijacije, prije svega korupciju, te obnoviti odnose s Europskom unijom. Drugim riječima, ponuditi biračima najbolje od oba svijeta. Time se objašnjava i naizgled paradoksalna činjenica da izborni pobjednik u ključnim pitanjima gotovo u potpunosti preuzima pozicije poraženog. U praksi se pokazuje da birači ne biraju uvijek original, nego onoga tko uvjerljivije obećava korekciju postojećeg sustava.
Birači traže promjene
Rezultati izbora jasno pokazuju razmjere promjene. Fidesz je osvojio samo 13 od 106 izbornih jedinica i pao s dvotrećinske većine na svega 55 mandata u parlamentu. Još 2022. godine stranka je dominirala većinom izbornih okruga. Gubitak čak i tradicionalnih uporišta, poput Fejéra 3, gdje se nalazi Orbánov rodni Felcsút, pokazuje dubinu političkog preokreta.
Orbán je pritom reagirao na način koji se rijetko spominje u njegovim kritikama. Već na izbornu večer čestitao je pobjedniku i priznao poraz bez pokušaja destabilizacije sustava. Umjesto izvanrednog stanja i osporavanja rezultata, prihvatio je odluku birača. Orbánov model pokazuje i svoje granice, osobito kada dugotrajna koncentracija moći počne potkopavati vlastitu legitimnost.
U politici takvi obrati nisu nepoznati. Winston Churchill izgubio je izbore 1945. unatoč ratnoj pobjedi, a George Bush stariji nakon završetka Hladnog rata. Ne bira se ono što već postoji, nego ono što nedostaje. Mađarska danas ima sigurnost i stabilnost, ali traži više blagostanja i povjerenja.
Uz sve složene razloge, objašnjenje je i jednostavno. Šesnaest godina je dugo razdoblje. Prije ili kasnije birači traže promjenu, čak i kada ne žele promijeniti smjer.
Uspon Pétera Magyara ne označava prekid, nego nastavak pod drugačijim uvjetima. Promjena se ne događa na razini ideja, nego na razini povjerenja. U tom smislu, Mađarska ne mijenja smjer, nego fazu vlastitog političkog razvoja.
Fenix-magazin/IK
NAPOMENA; Filip Gašpar je politički savjetnik i publicist hrvatskih korijena iz Bosne i Hercegovine. Specijaliziran je za stratešku komunikaciju, međunarodno pozicioniranje i konzervativne mreže. Redovito piše za njemačke i međunarodne medije kao što su JUNGE FREIHEIT, The European Conservative i razne medije s području bivše Jugoslavije.
