Onaj tko dobro poznaje uzavrelo političko stanje u Bosni i Hercegovini, napete odnose između tri konstitutivna naroda, može sa sigurnošću reći da je rezolucija Njemačkoga Bundestaga o BiH potpuni politički promašaj.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Što više, moglo bi se s pravom ustvrditi da je vrlo opasna, jer podržava unitarističke snage u BiH, koje pokušavaju sustavnim potiskivanjem etničkoga u korist građanskoga zadržati privilegije iz Titovih vremena. Za njih BiH i nije ništa drugo nego mini Jugoslavija u kojoj su djeca komunizma živjela raskošno na račun drugih.
Dobro je tim snagama poznato da će nestati s političke scene onoga trenutka kad tri konstitutivna naroda pronađu zajedničko rješenje za normalno funkcioniranje države BiH. Umjesto da se orijentira u tom pravcu, vršeći pritisak na sve političare u BiH da u dijalogu pronađu pravedno rješenje za sve etničke grupe i građane, njemački političari se upuštaju u vrlo opasnu igru protežiranja građanskoga na račun etničkoga.
Utoliko bi se moglo reći da bi rezoluciju Bundestaga “Podrška Bosni i Hercegovini na putu k boljoj budućnosti“ moglo promatrati kao rezoluciju koja iz neznanja i bahatosti političara doprinosi ponovnom sukobu između tri konstitutivna naroda u BiH. Gdje leži uzrok za ovako nesretno ponašanje njemačke politike?
Ni u kom slučaju u nekom silnom ugledu i utjecaju jednoga do jučer nepoznatoga Adisa Ahmetovića, On je beznačajni bošnjački kotačić u njemačkoj politici kao i Hrvat Juratović. Problem leži u njemačkom poimanju nacije, opterećenju prošlošću i profitabilno orijentiranoj politici. Zar se to nije moglo zamijetiti u Brandtovom podržavanju Titove politike ili koketiranju Angele Merkel s Putinom.
Jedno vrijeme su se Nijemci pravdali time da nisu znali da je Tito okrutni diktator, dok se u zadnje vrijeme distanciraju od Merkel zbog njezine bliske suradnje s Putinom na ekonomskom području. Pa ipak glavni uzrok za donošenje ovakve rezolucije leži u tome da su Nijemci bliži pojmu državne nacije, nego one koju podrazumijevamo pod pojmom etnija.
To je na neki način i razumljivo s obzirom na to da u Njemačkoj danas živi blizu 30% državljana s migrantskim porijeklom koji su, kad steknu njemačko državljanstvo, automatski Nijemci. Istina, doma se mogu osjećati kako žele. Sličan se proces odvija u Americi, Francuskoj ili Velikoj Britaniji. Na prvi pogled stvar izgleda vrlo jednostavna.
Ne znam kako će izgledati onoga trenutka kad Nijemci, Francuzi ili Britanci migrantskoga porijekla počnu osnivati muslimanske stranke? Bit će turbulentno kao danas u BiH. Drugi uzrok za ovakvu rezoluciju Bundestaga leži u nepoznavanju stanja u BiH.
Polaziti od pozicije kako su u BiH svi moraju deklarirati prvotno kao „Bosanci“ (građanski model), a kod kuće kako hoće, je zabluda arogantne, bahate i neznalačke politike. Da su značajniji njemački političari, u te se sa sigurnošću ne može ubrojiti Ahmetovića, malo ozbiljnije informirali o BiH, ne bi nikada donijeli ovakvu rezoluciju.
Shvatili bi da su sve tri naroda (vjere) imala svojevremeno privilegije: za vrijeme osmanlijske vlasti Bošnjaci (muslimani), za Vrijeme Austro-Ugarske vladavine katolici (Hrvati), a za vrijeme vladavine stare Jugoslavije Srbi. Istina, tu je i četvrti period, onaj Titove Jugoslavije u kojoj su privilegije imala djeca komunizma.
A to su uglavnom oni među Hrvatima, Srbima i ponajviše Bošnjacima koji danas žele po svaku cijenu nametnuti građanski model uređenja u BiH. Utoliko se može reći da se u BiH ne radi samo o političkom sukobu Hrvata, Bošnjaka i Srba, nego i djece komunizma protiv svih. Staviti ulog samo na njih, što čini rezolucija Njemačkoga Bundestaga je čisti politički promašaj.
To da se u njoj osuđuje rusofila Dodika, mogu razumjeti. To da se u negativnom kontekstu spominje i Čovića, mogu razumjeti. Ne voli niti hrvatski narod njegovo preveliko vezanje uz Dodika i secesionističke Srbe. Ne odobrava hrvatski narod niti njegovu fiktivnu ideju kako se vezanjem uz Dodika i Srbe može riješiti probleme svih Hrvata u BiH.
Ne razumijem zbog čega se, ako se već spominju imena, ne osuđuje i Izetbegovića. Pa on se razumije s Čovićem i Dodikom jako dobro, iako na prvi pogled ne izgleda tako. Uostalom, usko je vezan uz Erdogana koji Europi ide kontinuirano na živce. Zar su njemački političari zaboravili Erdoganov poziv muslimanima u Europi da imaju što je moguće više djece kako bi je mogli jednoga dana učiniti muslimanskom. Zar im nije poznato da je o tome sanjao pod bečkim zidinama i Sulejman Veličanstveni?
Vjerojatno nije Ahmetović rekao njemačkim kolegama kako je nedavno ministar iz Izetbgovićeve stranke ustvrdio da će BiH ionako biti u doglednom vremenu bošnjačka – što se kod njegovoga ideološkoga usmjerenja podrazumijeva da će biti muslimanska. Ne shvaćam isto tako da njemačka politika ne zna da se među pristalicama građanske države u BiH nalaze i oni koji bi željeli malo više suradnje a Arapima nego Turcima? Trusno je područje BiH, puno zakulisnih igara i podvala.
Upravo je to jedan od razloga da se boje jedni drugih, da je u igri sve više agresivni „jezik vuka“ umjesto pomirljivog „jezika žirafe“ I to je jedan od razloga zbog kojega je njemačka politička elita trebala dobro razmisliti prije nego donese ovakvu rezoluciju o BiH. Ovakva rezolucija će samo pojačati „jezik vuka“ umjesto toliko potrebnoga „jezika žirafe“. Izjava hrvatskoga ministra vanjskih poslova Grlića Radmana kako tako ne misli njemački narod, je odraz političke nesposobnosti.
Pa tko predstavlja njemački narod ako ne Bundestag? Da je netko od stranih diplomata rekao kako su beznačajne izjave Hrvatskoga sabora, ispao bi smiješan u njegovim očima. Umjesto toga bilo bi bolje da je Grlić Radman pojasnio Nijemcima da politički promašaji Čovića zbog njegovoga vezanja uz Dodika i secesionističke Srbe nisu odraz razmišljanja hrvatskoga naroda u BiH – da hrvatski narod ne želi podjelu Bosne i Hercegovine, nego zaštitu od mogućega bošnjačkog unitarizma i vezanja uz Erdogana, ali i od onih vremena kad je bio progonjen od komunista, i to samo zbog toga jer je nesretna i nepismena hrvatska politika pod vodstvom Pavelića u Drugom svjetskom koketirala s njemačkim nacizmom.
Treba li danas hrvatski narod biti kažnjen, kao poslije Drugoga svjetskoga rata, samo zato što se njegov navodni vođa nije najbolje politički snašao misleći da u savezu s Dodikom leži spas? Nema naroda u Europi koji je doživio takvu tragediju kao hrvatski u BiH. Treba li ga napokon potpuno uništiti? Zar nije vrijedan onoliko pažnje koliko i indijanski starosjedioci u Americi ili Danci u Njemačkoj?
Danske predstavnike na regionalnoj razini ne biraju Nijemci, nego danska zajednica. Vjerujem da njemački političari ne žele uništenje hrvatskoga naroda u BiH, iako se takve želje daju naslutiti iz riječi Adisa Ahmetovića kad kaže da je odzvonilo politici konstitutivnosti u BiH. To su istina samo želje maloga i nadobudnoga bošnjačkoga ideologa u Njemačkom Bundestagu.
Nažalost, želje vode često u sukobe. Srpske želje kako je Srbija posvuda gdje živi jedan Srbin je odvela narode bivše države u tragediju. Ponadati se da bošnjačke želje o unitarnoj BiH, koje rezolucija Bundestaga iz političkoga neznanja podupire, neće dovesti ponovno do opasnih sukoba. Iako je ovakva rezolucija Bundestaga djelomično i odraz europskoga straha od utjecaja ruske politike u BiH, nije opravdana. Neće promijeniti ništa.
Naprotiv, doprinijet će još gorim odnosima između Hrvata, Srba i Bošnjaka. Ojačat će utjecaj Dodika kod Srba i Čovića kod Hrvata, a ohrabriti Izetbegovića da se još jače posluži svojim pijunima u redovima političara građanske orijentacije. Onaj tko doista misli da bivši komunisti i njihova djeca imaju glavnu riječ među Bošnjacima, shvati će tada kad Erdogan zagalami.
A zagalamit će onoga trenutka ako se dogodi da SDA izgubi premoć među Bošnjacima. Kakvu će rezoluciju donijeti tada Njemački Bundestag. Nikakvu. Sakrit će se u mišju rupu kao i kod Erdoganovoga blokiranja ulaska Finske i Švedske u NATO.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
