Zadnjih dana vodi se zanimljiva diskusija oko broja katolika u Hrvatskoj. Naime, prema aktualnom popisu smanjio se broj onih koji se izjašnjavaju pripadnicima Katoličke Crkve u Hrvata.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Dok neki likuju, drugi su zbunjeni, a poneki i razočarani načinom popisivanja stanovništva koji je, navodno, doveo do smanjenja broja katolika. Institucionalno gledano, možda to i jest problem. Svaka vjerska zajednica se osjeća potvrđenom ukoliko raste broj članova, ali isto tako rezignira ukoliko opada. Utoliko ne začuđuje reakcija pojedinih krugova u Hrvatskoj zbog rezultata popisa.
Postoji mogućnost da je kod popisa bilo „manipulacije iz neznanja“, ali isto tako se ne može isključiti niti to da je dio Hrvata odlučio biti iskren prema samome sebi i ne upisati se kao katolik. Uostalom, poznato nam je kako su neki nakon nastanka samostalne Hrvatske, preko noći, od uvjerenih i agresivnih ateista postali gorljivi katolici. Nikakvo čudo. U to vrijeme je u modi bilo biti katolik. Možda danas to više nije? Manji broj upisanih katolika u odnosu na prošli popis, ne bi trebao toliko brinuti. Zabrinjavati bi trebali više oni među deklariranim katolicima koji ne žive svoju vjeru. Tradicija je za religije vrlo važna, ali nije sve. Nije jedini garant kršćanskoga življenja.
Problem je i u dijelu klera koji se ponaša više zanatlijski, nego karizmatski
Slavni kvantni fizičar, duboki vjernik, Werner Heisenberg je jednom zgodom rekao kako budućnost kršćanstva leži u karizmaticima i misticima, a ne samo u instituciji. Koliko je imao pravo, vidimo danas po sve manjem broju kršćana koji se u zapadnim europskim zemljama deklariraju kao pripadnici neke od Crkava. To i ne začuđuje toliko s obzirom na ponašanje dijela onih koji se deklariraju vjernicima, a miljama su daleko od evanđeoskog pojma ljubavi. Nažalost, problem leži i u dijelu klera koji se ponaša više zanatlijski, nego karizmatski. Življenje istinske vjere nije samo pitanje ponude rituala, nego, prije svega, rad na realizaciji evanđeoske ljubavi, počevši od sebe. Uostalom, Isus upozorava često svoje pristalice kako vjernike ne trebaju procjenjivati prema njihovim riječima, nego prema djelima – načinu života. Utoliko ne treba previše zabrinjavati manji broj deklariranih vjernika koliko oni među popisanima koji se vrlo glasno na svakom koraku predstavljaju kao kršćani, a miljama su udaljeni od evanđeoskoga poimanja ljubavi, koja uvijek uključuje i dobro drugoga, pa i onoga koji još uvijek nije otkrio Boga u sebi.
Kršćanska vjera se ne određuje vanjskom pripadnošću, nego nutarnjim odnosom prema onome što čini srž njezine poruke. U kršćanstvu, pa i katoličanstvu, to je ljubav prema Bogu i čovjeku – ne ona deklarativna, nego ona kreativna koja izlazi iz nutrine ljudskoga srca. To je ona Isusova ljubav koja ima razumijevanja za grješnika dok se istovremeno raduje pravedniku. To je ona Pavlova vjera koja govori o tome da čovjek (kršćanin) nije nitko i ništa ako u svom srcu nema ljubavi. Upravo to Pavlovo upozorenje se ne odnosi na teoriju, nego na praktični život, utemeljen na Kristovom odnosu prema ljudskom stvorenju. Upravo je to razlog da ne treba Crkvu gledati kroz broj deklariranih vjernika, nego kroz njihov odnos prema temeljnoj poruci vjere. Prvi kršćani, mala karizmatska zajednica ponesena božanskom ljubavlju je pokazala da je življenje Evanđelja važnije i produktivnije od pukoga broja. Kad Isusovi učenici govore da tamo neki čine čuda iako ne pripadaju njihovoj grupi, upozorava ih on da su njihovi iako se tako ne deklariraju, u suprotnom ne bi mogli činiti to što čine. Nešto od toga bi se moglo primijeniti i na popis katolika u Hrvatskoj. Ne treba zabrinjavati manji broj deklariranih, jer možda i među onima koji se ne odrediše kao katolici ima puno bliskih Isusu – onih kojima je na prvom mjestu ljubav prema čovjeku – onih koji Boga traže iako ga još uvijek ne upoznaše. A ljubav prema čovjeku, pa makar dolazila i od nedeklariranoga katolika, jest uvijek i ljubav prema Bogu.
Nije svaki deklarirani ateist doista i nevjernik
Zar nije nedavno papa Franjo rekao da i ateista može biti bolji čovjek od kršćanina ukoliko se pridržava etičkih normi koje proizlaze iz evanđeoske poruke o ljubavi. Uostalom nije svaki deklarirani ateist doista i nevjernik, kao niti su svi deklarirani vjernici pravi kršćani. Ima među deklariranim vjernicima onih koji rijetko kada razmišljaju o Bogu, dok Ga neki među takozvanim nevjernicima istinski traže. Na to upućuje i sve veće zanimanje takozvanih nevjernika za meditacije u duhovnim kršćanskim centrima. Oni koji traže na dobru su putu da pronađu Boga, kao što su na najboljem putu da Ga izgube oni koji misle da ga čvrsto drže u ruci. Kad Werner Heisenberg ili Karl Rahner govore da budućnost kršćanstva leži u misticima i karizmaticima, ne misle na određene karizmatike koji se danas ponašaju kao da je Bog u njihovoj službi, a ne oni u njegovoj, nego na one koji u dubini srca osjećaju da Bog postoji, iako imaju osjećaj da o njemu ne znaju ništa – da ga je nemoguće u potpunosti shvatiti ljudskim razumom. To je onaj Bog o kojem govori filozof Sören Kierkegaard kad kaže da smisao ljudskoga života ne leži u estetskoj fazi (užitak), čak niti u potpunosti u etičkoj (moral), nego u odluci za Boga i kad nemaš nikakve razumske garancije da postoji. To je odluka za onoga Boga kojega osjećaš u srcu, iako ga ne možeš pojmiti ljudskim razumom. Taj Bog nije identičan s onim lažnih bogom samozvanih karizmatika koji su uvjereni da mu mogu naređivati, niti vjerskih fanatika koji čine zlodjela uvjereni da to njihov bog od njih traži. Degradaciju istinske religioznosti umjesto odluke za Boga ljubavi, čega je bio i u kršćanskoj prošlosti, pronalazimo danas u djelovanju islamskih fundamentalista. Za njih je Bog mrzovoljni gospodar koji stoluje tamo negdje daleko iznad oblaka i očekuje od „istinskih vjernika“ da na svakom koraku u Njegovo ime kažnjavaju nevjernike i neistomišljenike. Razlog takvoga krivoga shvaćanja Boga leži u tome što ga ne nose u srcu, inače bi osjetili da nije nemilosrdni gospodar, nego Bog ljubavi koji je s oduševljenjem spreman ponovno prihvatiti i onoga izgubljenoga i razvratnoga sina, koji se vraća k Njemu. Obrat u životu razvratnoga sina, bilo da se radi o vjerniku, ateisti i agnostiku, je moguć samo tada ukoliko zalutali shvati da je Bog i u njemu, a ne samo iznad njega. Onaj u kojem je doista Bog, ne može odustati od njegove očinske ljubavi, jer je duboko povezan s Njim. Sveti Augustin to pojašnjava divnim primjerom o spužvi i oceanu. Spužva koja pluta oceanom je puna njegove vode, pa ipak ocean je neizmjerno veći. Augustinova spužva u oceanu, koja aludira na ljudsko stvorenje, nije suha, nego puna onoga božanskoga koje ju, iako je mala i beznačajna, preko ljubavi povezuje s čitavim svemirom. Utoliko onaj istinski vjernik u kojem je prisutna Božja ljubav nije samo teoretičar, nego svjetionik koji ukazuje na prvi put u životu.
Nažalost, kao što svjetionik bez svjetla može prestati upozoravati na pravi smjer kretanja broda, može i vjernik u kojem je presušila božanska ljubav postati praktičnim ateistom. U čovjeku u kojem se ugasi snaga ljubavi, otvara se prostor za zavist, ljubomoru i mržnju. Kao što deklarirani vjernik bez ljubavi može izgubiti vezu s Bogom, tako je može uspostaviti onaj „nevjernik“ koji i ne govori o Bogu, koji čak vjeruje da Ga nema, ukoliko približava ljude jedne drugima, donosi mir, a ne nemir. Poznati filozof Jürgen Habermas upozorava i vjernike i ateiste, ukoliko to doista jesu, na samokritičnost. Ni jedna ni druga strana ne bi smjele preuzeti ulogu Boga i spustiti ga na ljudski nivo komuniciranja. Ateist ne bi smio biti agresivni i naivni protivnik religije poput Richarda Dawkinsa, ali niti religiozan čovjek ne smije polaziti od pretpostavke da je Bogu blizak samo zbog toga što Ga svojim riječima potvrđuje.
Ljubav je najjača snaga, Bogu najbliža
Bogu je blizak onaj, bio ateist ili vjernik, koji ne prolazi pored fizički ili duševno ranjenoga čovjeka bez empatije. Krasan primjer donosi Evanđelje u govoru o dobrom Samaritancu. Navodni vjernici prođoše pored ranjenoga, dok stranac Samaritanac nije mogao zatvoriti oči pred njegovom mukom. Uostalom, nikada se ne može biti siguran da ateista ili agnostik neće jednoga dana otvoriti svoje srce Bogu, a vjernik zatvoriti svojim životom. Utoliko bi se moglo reći da Katoličku Crkvu u Hrvata ne bi trebao zabrinjavati manji broj popisanih katolika, nego broj onih među popisanima koji prednost daju tradiciji i ritualima pred ljubavlju. Jer ljubav je, kako upozorava sveti Pavao u poslanici Korinćanima (1. Korinćanima 13,13), važnija čak od vjere i nade. Važnija je, jer onaj koji istinski ljubi, upozorava Pavao, je velikodušan, dobrostiv, ne zavidi, nije egoističan, nije ohol, nije nepristojan, nije zlonamjeran, nije nepravedan, i voli istinu. Uostalom, ljubav je, i na to je vjerojatno mislio Pavao, najjača snaga, Bogu najbliža, koja povezuje ljude, jer je sposobna suprotstaviti se želji za vlašću – želji da se bude bog drugima. Tko istinski ljubi sebe i druge, bez obzira deklarira li se ateistom, agnostikom ili vjernikom, nije daleko od onoga biblijskoga Boga koji je iz ljubavi stvorio svijet. Srce mu je ispunjeno Bogom, čak i kada toga nije svjestan.
Fenix-magazin/MD/Dr. fra Luka Marković
