U Zenici je prije nekoliko dana održana svečana akademija Društva bošnjačkih pisaca, koje je osnovano prije godinu dana.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
U upravnom odboru spomenutog društva nalazi se i Filip Mursel Begović, urednik poznatoga bošnjačkoga tjednika Stav koji svojim tekstovima glorificira islamski svijet, pogotovo onaj Turske, bez ikakvih kritičkih osvrta na negativne pojave u tom svijetu.
U kontekstu događanja oko osnivanja spomenutog društva književnika i nedavne svečane Akademije u Zenici zanimljivo je prisjetiti se riječi bošnjačkog akademika Durakovića koji se svojevremeno osvrnuo kritički na osnivanje bošnjačkih akademija, upozoravajući da bi još i osnivanje Bošnjačkoga društva pisaca bio vrhunac nerazumnog djelovanja protiv jedinstva BiH, jer bi se na taj način indirektno dala podrška onome što na području kulture rade Hrvati i Srbi. Duraković nije zasigurno jedini Bošnjak, ili možda „Bosanac“, koji se odnosi kritički prema osnivanju izrazito bošnjačkih institucija.
Da su Srbi i Hrvati osnovali svoja udruženja književnika proizlazi iz želje da se unutar BiH naglasi i važnost onog etničkog. Osnivanje Bošnjačkog društva pisaca govori o tome da se i među Bošnjacima nalaze oni koji žele naglasiti da se i oni osjećaju nečim posebnim unutar prostora Bosne i Hercegovine, onim koje nadilazi pojam bosanstva. Na to imaju pravo kao Hrvati ili Srbi. Istina nitko ne može i ne treba zamjeriti onima koji se ne mogu pronaći unutar tri konstitutivna naroda te žele zadržati stare bosansko-hercegovačke institucije na području kulturne.
Podvojenost unutar bošnjačkoga naroda
Pitanje je samo s kojih pozicija ti pojedinci polaze i što žele postići svojim ideološkim određenjem, to jest nesvrstavanjem. Ukoliko žele biti drugačiji od tri konstitutivna naroda, na to imaju pravo. Nemaju pravo tek tada kad pokušavaju svom silom potisnuti etničko na račun građanskog, jer to podsjeća na ono ideološko protežiranje jugoslavenstva. A kako je ta ideologija protežiranja unitarnog jugoslavenstva završila, poznato nam je dobro. Očito je da osnivanjem spomenutog bošnjačkog društva pisaca i potrebom za svečanom Akademijom danas određeni bošnjački krugovi žele staviti naglasak na to da su Bošnjaci posebna etnička grupa u BiH koju se ne može niti na području kulture, jezika i tradicije poistovjetiti s takozvanim „etničkim bosanstvom“.
Ne samo da na to imaju pravo, nego je to dobro, jer se na taj način indirektno daje za pravo Hrvatima i Srbima da u državi BiH budu ono što jesu. Možda je to pravi iskorak u shvaćanju multietičnosti države BiH, što bi s vremenom moglo dovesti i do boljeg međusobnog razumijevanja konstitutivnih naroda. Zašto se upravo sada svečanom akademijom u Zenici daje važnost tom društvu? Razlog treba potražiti u podvojenosti unutar bošnjačkoga naroda. Jedan od razloga leži i u trenutačnoj dominaciji politike unutar bošnjačkoga korpusa onih koji imaju drugačije poglede na odnose u BiH nego je to imala do sada SDA, stranka izrazite bošnjačke orijentacije, koja uz bošnjaštvo naglašava i islam, kao što to hrvatske stranke čine s pripadnošću Katoličkoj Crkvi ili srpske pravoslavlju.
Nasuprot osnivačima spomenutog društva pisaca među Bošnjacima se nalaze i oni koji bi se radije deklarirali kao „Bosanci“, vjerujući da bi mogli jednoga dana izgraditi čistu građansku državu bez ozbiljnog uvažavanja konstitutivnih naroda. Ustvari, sve bi se svelo na jedan narod u jednoj državi, po uzoru na državne nacije, poput one u Francuskoj, Njemačkoj ili Americi. Priča tih pojedinaca kako će Bošnjaci u slučaju federalnog uređenja BiH biti „sabijeni“ u rezervat je opasna, jer se u takvom razmišljanju krije ideologija koja preko „bosanske nacije“ pokušava zanijekati Hrvatima pravo da budu ono što jesu – čak i to da biraju svoje predstavnike. Kakav je to mentalni sklop ljudi koji misle da je normalno da većinski Bošnjaci, ili kako takvi kažu „Bosanci“ imaju pravo birati drugim konstitutivnim narodima predstavnike u državnim strukturama? Opasna i duhu europske demokracije neprikladna. Očito se radi o ljudima koji su još uvijek zaslijepljeni komunističkom ideologijom ili su pod utjecajem arapskih država te ne mogu shvatiti kako tako nešto ne postoji u multikulturalnim i multietničkim državama u Europi.
Bilo bi dobro da takvi zaborave ideologiju jednoumlja, te se okrenu analizi političkoga stanja u Belgiji i Švicarskoj, ali i nekim drugim europskim državama. Istina, zapadna politika je često zaslijepljena liberalnom ideologijom i političkom nedosljednošću, pa ipak Europa je još uvijek najprivlačniji i najhumaniji prostor za život. Da nije takav ne bi u njega hrlili milijuni muslimana iz čitavoga svijeta, kao i oni iz bivših komunističkih država.
Onaj tko želi biti dio tog prostora, mora napokon shvatiti da multietničke države imaju svoje zakone funkcioniranja. A oni su takvi da do izražaja dolazi ono građansko, ali i etničko. Da nije tako, ne bi u Belgiji bilo etničkih regija niti u Švicarskoj kantona. Naravno da među političarima i bošnjačkim intelektualcima koji protežiraju „bosansku naciju“, ima i onih koji računaju s tim da će s vremenom BiH zagospodariti jedan narod, a s njim i jedna religija. Njihov neprijateljski odnos prema SDA ne govori ništa o njihovom ideološkom usmjerenju. Kad Džemahludin Latić, ili neki drugi bošnjački akademici, napadaju obitelj Izetbegović i SDA, ne znači da manje priželjkuje dominaciju islama u BiH nego oni.
Nitko nema prvo naturati svoje stavove drugima
Ne može se isključiti da će s vremenom doći do izmirenja tih krugova s SDA, i to onoga trenutka kad shvate da bi doista kroz pritisak zapadne politike moglo doći do onoga uređenja BiH u kojem bi dominirale hrvatske, srpske i bošnjačke sekularne političke elite. Ustvari to izmirenje će se vjerojatno u budućnosti i dogoditi , jer tada neće biti toliko važan utjecaj pojedinih svjetskih muslimanskih lobija na Bošnjake koliko očuvanje bošnjačke nacionalne svijesti i pripadnosti islamskoj kulturi i tradiciji. I to će biti uredu, ukoliko ti isti shvate i prihvate da na isto imaju pravo i drugi narodi.
Dođe li do shvaćanja kako nitko nema prvo naturati svoje stavove drugima, pogotovo ne one unitarističke ili separatističke, BiH bi mogla dobiti priliku za iskorak u budućnost, pa čak postati jednoga dana i članicom Europske zajednice. Nažalost, dug je put do toga. Još uvijek su kod Srba jaki iracionalni separatistički lobiji, a kod Bošnjaka unitaristički. Istina, kod Bošnjaka postoji još uvijek ideološka podijeljenost na one koji misle da je „jugoslavenstvo“ moguće zamijeniti „bosanstvom“ i onih koji inzistiraju na bošnjačkoj naciji, kojima pripadaju utemeljitelji Bošnjačkog društva pisaca. To da je dio prvih danas u koaliciji na federalnoj i državnoj razini s hrvatskim i srpskim strankama, treba zahvaliti američkom eksperimentiranju. Ponadati se da taj eksperiment neće završiti tragično i izazvati sukobe u BiH.
Određenim krugovima je dosta skrivanja iza unitarne BiH
Osnivanje Društva bošnjačkih pisaca govori o tome da je određenim krugovima kod Bošnjaka dosta skrivanja iza unitarne BiH u kojoj bi se govorilo samo o jednom narodu, jeziku i kulturi. Teško je predvidjeti kako će se stvari razvijati dalje. Ovisit će puno toga o tome da li Amerikanci razumiju dovoljno kompleksnu situaciju u BiH. Ovisit će svakako i o tome koje će snage u bošnjačkom i srpskom narodu u budućnosti imati dominantnu ulogu. Ako se i dalje ustraje na ideji secesionizma i unitarizma, BiH bi se mogla pretvoriti u zemlju kaosa i ekonomske bijede, te ostati bez stanovništva. Pobijedi li razum i želja za očuvanjem države, BiH će imati perspektivu sve i ako bi bila federalno uređena poput Belgije, ili kantonalno po uzoru na Švicarsku. Uostalom, BiH može opstati samo ukoliko su zadovoljna sva tri konstitutivna naroda i svi građani. Teško je predvidjeti je li osnivanje Bošnjačkog društva pisaca iskorak u tom pravcu. Ako jest, onda BiH ima nade i pored svih problema. Naravno, preduvjet za postizanje pravednoga mira u BiH ovisi uveliko i o tome da li će se Srbi uspjeti osloboditi opasne fikcije kako je moguće odnijeti pola države u Srbiju. Dobra suradnja Hrvata i Bošnjaka bi ih mogla spustiti na zemlju. Preduvjet te suradnje jest međusobno uvažavanje.
Do uvažavanja može doći samo prihvaćanjem da i onaj drugi ima pravo na očuvanje vlastite kulture, jezika i tradicije, ali i biranja onih političkih predstavnika koji će ga korektno u tom duhu predstavljati. To ne mogu biti oni koji javno hvale diktatora Tita, niti oni koji ga su ga obožavali a danas iz vlastitih interesa glume velike Hrvate.
Fenix-magazin/MD/Dr. fra Luka Marković
