Čitam u njemačkom tjedniku „Spiegel“ (08.07.2023.) intervju s poznatim ruskim filozofom Alexandrom Zipkom o tome kako ruskom narodu nedostaje kultura razmišljanja o društvu i njegovoj budućnosti.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Rado se odriču slobode i odgovornosti u korist vlasti. Rezultat toga jest često čežnja za autokracijom, čvrstorukašima koji bi trebali riješiti sve probleme društva. Takav odnos običnoga čovjeka prema budućnosti društva odvija se u Rusiji od vremena careva preko komunističkih vladara do danas.
Utoliko revolucije u Rusiji, pa i one u zadnjem stoljeću, nisu povezane sa čežnjom naroda za individualnom slobodom, nego „praznim regalima“, lošim ekonomskim stanjem. Oslanjajući se na misli filozofa, moglo bi se reći da je stanje i danas slično kao i u prošlosti. Rusi očekuju strpljivo od odgovornih u politici da riješe probleme u zemlji, pa i onaj koji se odnosi na rat u Ukrajini.
Ono što bi moglo dovesti do prosvjeda u Rusiji, pa i pada Putina, jest loše ekonomsko stanje, a ne čežnja za demokratski uređenim društvom. Čitajući spomenuti intervju, čovjek se ne može oteti dojmu da su ruski i srpski narod jako bliski, i to ne zbog međusobne ljubavi, nego ogromne sličnosti kad su u pitanju sloboda i odgovornost, ali i lažni odnos prema povijesti.
Filozof Zipko tu nekritičnost vidi u vjerovanju ruskoga naroda da je povijesna istina ono što mu serviraju “carevi“, pa i to kako su Ukrajinci Rusi.
NAROD VJERUJE POLITIČKOJ ELITI
Zanimljiva je ruska i srpska bliskost i na tom području.
I za srpski narod, čast izuzecima, istina je ono što im servira „intelektualna i politička elita“, potpomognuta pravoslavnim klerom, koja često kriva sjećanja i želje poistovjećuje s povijesnom istinom. Nitko to slijepo povjerenje srpskoga naroda u moćnike nije tako ironično prikazao kao srpski književnik i vrsni satiričar Radoje Domanović u svojoj priči Vođ. Narod ide poslušno za vođom, uvjeren da ovaj zna što radi, sve dok se svi nisu strovalili u provaliju. Tek kad su se strovalili u pomor, primijetio je narod da je vožd slijep.
Ta servilna poslušnost ideolozima i političarima pokazuje se kod Srba već duže vremena, pa i danas. Rado narod prepušta njima da misle i odlučuju u njegovo ime. To da je kralj režiranim pučem nakon ubojstva hrvatskih političara u Beogradskoj skupštini, okrenuo druge narode, napose Hrvate, protiv Jugoslavije, nije narod zanimalo puno.
Ne zanima ga niti to da je Milošević svojom politikom okrenuo druge narode protiv Srbije. Nije čak niti puno plakao za Đinđićem, jer im nije djelovao poput klasičnoga srpskoga vožda koji obećava i ono što ne može učiniti.
Pronašli su ubrzo, odričući se slobode i odgovornosti, druge vođe koji sve obećavaju, uvjeravajući ih da su siti i kad su gladni, da u odnosu na susjede imaju pravo i kad nemaju.
Rado narod čita laži o tome kako su Hrvati ubili u Jasenovcu oko 700 tisuća Srba, iako su žrtve čitave Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu iznosile nešto preko milijuna.
Vjeruje narod i to kako je doista Srpska pravoslavna Crkva postala autokefalnom prije Crnogorske, iako i ptičice na grani znaju da je to laž.
Vjeruju političarima kad obećavaju da će Kosovo ponovno biti srpsko, iako je svakom razumnom jasno da je to samo želja. Vjeruje narod, u suprotnom ne bi tako složno stajao iza Vučića. Vjeruju ljudi i Dodiku, u suprotnom bi mu davno okrenuli leđa.
Što bi se narod patio i razmišljao kad postoje oni koji su za to zaduženi. Što bi narod vjerovao da su Srbi otišli iz Hrvatske za vrijeme Oluje, jer su se nakon mnogih zločina nad Hrvatima bojali osvete.
Zašto bi vjerovali da su u Vukovaru i Srebrenici, ali i na mnogim drugim mjestima širom Hrvatske i BiH, dogodili grozni zločini nad nesrpskim stanovništvom, kad te iste počinitelje veličaju politika, ideologija i Srpska pravoslavna crkva. Ali ponekad dođu i ona drugačija vremena.
GLAD RUŠI VJERU U “CAREVE”
Dođu, kako reče spomenuti ruski filozof, i vremena gladi. Tada ljudi gube povjerenje u „careve“, jer prazan želudac ne vjeruje više ni ideologiji, ni povijesnoj laži, niti to da vožd vidi i zna što čini.
Ako išta sruši Putina, neće to biti želja Rusa za slobodom i odgovornošću nego glad. Slično bi se moglo reći i za srpsku politiku. Ako išta može poljuljati povjerenje u Vučićeve i Dodikove priče o blagostanju i ugroženom srpskom narodu, bit će to glad.
Vrijeme je da to shvati i zapadna politika koja svojim popuštanjima „srpskom svetu“, koji prijeti ponovnim kaosom na prostorima bivše države, ide drugim narodima pomalo na živce. Ili tko zna što se iza brda valja? Tko zna što zapadni političari žele uopće? Susjedi zasigurno znaju. Žele mir. A on je moguć samo tada ukoliko se srpskom narodu pomogne, pa ako treba i ekonomskim sankcijama, da shvati kao je zadnji trenutak da stvar uzme u svoje ruke i riješi se „careva“ koji lažu čim usta otvore, i sadašnjih i prošlih ideologa koji su im povijesne laži prodali za istinu, te im na taj način omrznuli susjedne narode. Zadnje demonstracije u Srbiji, kao i poneka srpska dreka protiv Dodika, nisu pomogli puno. Možda ipak treba pokušati ekonomskim sankcijama.
Možda u tom slučaju izađu na ulice stotine tisuća građana umjesto onih pedesetak tisuća, koji su napokon shvatili da se ne živi od laži, nego od ljubavi prema istini i pravoj slobodi koja uključuje odgovornost za stvaranje ozračja za dobrosusjedske odnose.
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
