Ljerka Mikić renomirana hrvatska pjesnikinja iz Posavine, s neporecivim talentom, daruje svojim čitateljima još jednu vrijednu zbirku pjesama. I u ovoj novoj knjizi susrećemo njezino emotivno i racionalno doživljavanje svijeta koje se često kreće na rubu metafizičkoga.
Ljerka ne promatra čovjeka poput redukcionista, nego kao stvorenje koje luta od nemila do nedraga pronalazeći svoj smisao u onome što nadilazi pojavno. Nada, i pored svih poteškoća, dominira u njezinim pjesmama. Iz takvoga odnosa prema ljudskom životu ovdje na zemlji, inspirira pjesnikinju da progovori o neraskidivoj povezanosti onih koji ovdje udišu zrak i onih koji počivaju u miru i zagrljaju Božjem.
Pjesnikinja poručuje kontinuirano da umrli nisu mrtvi, nego počivaju u naručju Onoga koji sve prožima, koji je istovremeno u svemu i iznad svega. Upravo ta nada pomaže nositi teret života. Ova nova Ljerkina zbirka pjesama poziva na svoj način čitatelja na promišljanje o životu, meditaciju, susret i nadu. Iako govori o iskustvu patnje i križa koji život nosi sa sobom, pjesnikinja priziva snove o boljem svijetu u kojem bi „ruže cvale u snijegu, i snijeg u vatri“.
Pjesnikinja upozorava vrlo dojmljivo na to da je naše vrijeme prožeto manipulacijama, nametnutim društvenim mišljenjem (mainstream) u kojem sve rjeđe do izražaja dolazi istinska individualna sloboda u kojoj pojedinac bistre glave sam odlučuje što je dobro, a što loše. Pa ipak, ima nešto što čovjeku ne može oduzeti nitko. Ništa ne može omesti pojedinca da se sjeća onih lijepih vremena u kojima je čovjek čovjeku bio čovjek, a ne vuk, u kojima je obitelj bila izvor blagoslova i sreće.
„Mirisi i glasovi
kestena iz djetinjstva
na vedroj pučini neba koje se smiješi
purpurnom kišom
odjevenom zlatnim nitima
bakinog pletiva
Dani sreće u izobilju snova,
buđenje nade
u cvjetanju koščica,
mirisi duhana u djedovoj luli,
bistri izvori pitke vode,
toplina tatina pogleda,
sestre u zagrljaju radosti,
mamina pita sa sirom.
Ljerka pripada onim pjesnikinjama koje crpe uvijek iznova nadu iz uzvišenosti križa s kojega kroz patnju progovara ljubav. Veliki filozof i teolog Metz upozorava na to da niti Isusov križ nije zauvijek dokinuo patnju u svijetu, nego joj je dao novo značenje – učinio patnju svakoga pojedinca smislenom. Ljerka u svojoj pjesmi „Križ“ upozorava i na onu drugu dimenziju života. Za nju Isusov križ ne čini samo smislenom ljudsku patnju, nego ju čini i podnošljivijom. Naime, ona osmišljena patnja je i podnošljivija, jer obasjana nadom. Kao što se umorni putnik sklanja u debelu hladovinu hrasta, tako i čovjek samoće i umora pronalazi nadu u križu iz kojega izvire ljubav. To može biti Isusov križ eshatološke nade, ali i križ svake voljene osobe koja čini život drugome podnošljivijim. To je onaj križ koji beskrajno ljubi i upozorava da postoji i ona ljepša strana u životu svakoga pojedinca, pa i onoga koji se posrće pod teretom životnih problema i dilema. Pjesmom „Dobri moj“ odzvanja vapaj pjesnikinje da Bog zaštiti nju i svijet od svega što je upereno protiv istinske ljubavi: od licemjerja, dvoličnosti, lažnoga prijateljstva i lijepo upakirane sumnjive dobrote. Pjesnikinja potiče čitatelja na promišljanje o patnji koja je često sastavni dio ljudskoga života, ali i o bezgraničnoj ljubavi koja u tamu unosi svjetlo nade. I pored svega čovjek se smije nadati, jer „anđeli ljubavi bdiju nad njim“. Ljubav koja crpi svoju snagu u Bogu, „razlijeva se kao kiša Božje milosti.“ Smiruje poput glazbe u tišini. Zahvaljujući toj ljubavi „Cvjetaju ledenjaci, smokve rode plodovima nade, vatra blagoslivlja vodu zajedno rađajući vedra jutra i cjelivajući rumene večei.“
Ljerkina poezija govori o dubokoj autoričinoj povezanosti sa svijetom oko nje i u njoj, na poseban način s onim najbližim. U njezini pjesmama ne nailazimo na artističko žongliranje, nego na iskrenu poetsku suosjećajnost sa svijetom koji često nije onakav kakav bi trebao biti. Iako silnom darovitošću zapaža loša događanja u svijetu oko sebe, pa i u čitavom svemiru, njezina poezija nije na liniji pesimizma poznatoga filozof Arthura Schopenhauera koji kaže da jedini smisao ljudskoga života leži u njegovoj besmislenosti. Naprotiv, i pored registriranja i one negativne strane ljudskoga karaktera, upozoravaju njezini stihovi s dubokim uvjerenjem da se tamo negdje iza crnih oblaka krije sunce, vedri svijet u kojem „anđeli Božji plešu i budno paze na čovjeka“ koji posrće pod teretom križa. Čitalac pronalazi u Ljerkinoj poeziji, pogotovo ovoj zadnjoj zbirci, snažnu poruku o kraju vremena – u duhu velikoga mislioca Teilharda de Chardina – kada će ljubav trijumfirati, kad će se „ove prolazne obale spojiti s onim vječnim.“
Ljerkine pjesme govore o neporecivom pjesničkom senzibilitetu kojega prožimaju lirski doživljaji i racionalno promišljanje o ljudima i svijetu, o životu. O tome da će dobro trijumfirati. I „Pjesma tišine“govori, na njoj svojstven način, o tome kako čovjek negdje u dubini duše osjeća da će ljubav trijumfirati na kraju vremena. Što reći na kraju predstavljanja ove vrijedne zbirke pjesama? Što reći o pjesnikinji Ljerki Mikić. Talentirana pjesnikinja koja nudi puno na pladnju kulture. Nažalost, nedovoljno nagrađivana za svoje uspješne stihove. Nikakvo čudo. U vremenima u kojima politika određuje domet kulture i umjetnosti, Ljerka ostane ponekad praznih ruku dok se lovorikama kite pjesnici i pjesnikinje bez posebnoga talenta. Ponadati se da će ubrzo doći nova vremena u kojima će na području hrvatske kulture carevati um, a ne politički drum. Upravo o tim novim vremenima nade progovara i pjesnikinja u nekim od pjesama koje se nalaze u ovoj vrijednoj zbirci. Uostalom, Ljerka upozorava često kako ovdje nije ništa vječno, pa čak niti križ koji pritišće čovjeka., ali i nepravda. Vječnost je tamo negdje gdje će jednoga dana trijumfirati istina. Nažalost, put do istine je često trnovit. Pa ipak, isplati se koračati tim putem, poručuje Ljerka i u ovoj svojoj najnovijoj zbirci pjesama.
Fenix-magazin/IK/Dr. fra Luka Marković
