U kršćanskoj tradiciji korizma je vrijeme odricanja. Nažalost, naglasak je previše stavljen na ono vanjsko, osjetilno odricanje, a malo na promjenu iznutra koja bi usmjeravala k moralnom ponašanju. Je li doista vanjsko odricanje, ako se korizmu promatra u duhu evanđeoske poruke, važnije od rada na promijeni iznutra?
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
![DR. FRA LUKA MARKOVIĆ: Kakve veze ima korizma s filozofom Immanuelom Kantom 1 Fra Luka Markovic 01](https://fenix-magazin.de/wp-content/uploads/2021/10/Fra-Luka-Markovic-01-150x130.jpg)
Odgovor daje sam Isus kad kaže da ne dolazi grijeh od onoga što ulazi kroz usta nego od onoga što izlazi iz nutrine čovjeka.
Upravo ta misao, kao i mnoge druge Isusove primjedbe, ukazuje na važnost odricanja od onoga što je često plod ljudskog pohlepnog srca.
Za mnoge kulture i religije srce je izvor ljubavi. Nažalost, srce može biti i izvor zla, ukoliko je tako usmjereno da vidi samo sebe.
Dovoljan razlog za čovjeka da od vremena do vremena zaviri u sebe – u svoje srce, da preispita da li mu je srce obuzeto željom za vlašću, i to bez obzira kakve će posljedice zbog toga snositi drugi.
Malo je svjetskih umova čije razmišljanje o nužnosti moralnog djelovanja sliči evanđeoskoj poruci o obavezi čovjeka da se s ljubavlju odnosi prema drugom čovjeku poput onoga filozofa Immanuela Kanta.
Budući da svijet ove godine slavi tristotu godišnjicu rođenja Kanta, dobro je u ovo korizmeno vrijeme osvrnuti se na njegovo razmišljanje o čovjeku, njegovoj slobodnoj volji i moralnom djelovanju. Ljudsko stvorenje zna, uvjerava Kant, što je dobro a što loše.
U njega je usađen moralni zakon. Nažalost, to znanje ljudskog srca i razuma o nužnosti moralnog djelovanja ne dolazi uvijek do izražaja, jer je pojedinac opterećen mnogim željama koje nisu u skladu s čestitim životom.
U tom duhu nudi filozof orijentacijsku misao za ljudski život, koja se nalazi u njegovom poznatom „kategoričkom imperativu“.
Taj imperativ, koji je duboko usađen u ljudsko srce i razum, poručuje svakom pojedincu da se u životu treba uvijek tako ponašati da njegovo djelovanje ne naškodi drugim ljudima, da postane opće prihvatljivim za sve.
Zar ne kaže i Isus da čovjek ne treba činiti drugom ono što ne bi želio da drugi čini njemu? Upravo bi to trebao biti razlog za svakog vjernika da se u korizmi posveti više preispitivanju vlastitog djelovanja u odnosu na druge ljude, a manje vanjskim formalnostima.
Ne bi bilo loše u ovom korizmenom vremenu podsjetiti na još jednu veliku misao slavnoga filozofa, koja može biti poticaj za razmišljanje u korizmi:
„Dvije stvari ispunjaju uvijek iznova moje srce, i to sa sve jačim oduševljenjem i strahopoštovanjem: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni.“
Kant je oduševljen spoznajom da svaki čovjek nosi u svojim genima sklonost moralnom djelovanju. Pitanje je samo hoće li to doći do izražaja u njegovom životu, ili će njime ovladati druge sklonosti.
A tu je i zvjezdano nebo koje govori o tome koliko je čovjek malen u njemu. Naša zemlja je manja od zrna pijeska u usporedbi s beskonačnim svemirom, pa i usporedbi sa svakom zvijezdom koju vidimo na nebu.
Što reći tek o tome koliko je čovjek, vanjski gledano, sićušan u usporedbi s onim što vidi na nebu.
Pa ipak za Kanta je čovjek kao i za Isusa silno velik. Naravno, pod uvjetom da se u slobodi ponaša prema moralnim principima koje je Bog usadio u njega.
Čovjek je doista velik, jer je jedino živo stvorenje u čitavom nepreglednom svemiru – drugoga znanost još uvijek nije pronašla – koje je svjesno da postoji i da se nalazi u tom bezgraničnom svemiru, jedino koje je sposobno promatrati zvijezde na nebu i razmišljati o tome što je dobro a što zlo.
I o tome se isplati razmišljati u ovom korizmenom vremenu. Istina, to ne znači da se treba odreći tradicije. Pa ipak, jako je važno iskoristiti korizmu i kao vrijeme promišljanja o sebi, životu i vlastitom odnosu prema drugim ljudima.
Naime, odnos prema drugim ljudima određuje i naš odnos prema Bogu.
Uspije li ljudsko stvorenje istinski zaviriti u sebe, otkriti u sebi genetski usađeni moralni zakon, odustat će od mnogih stvari koje vode u mržnju, nasilje, ratove i razaranja.
Ako se to dogodi jednoga dana, učinit će ljudsko stvorenje novi iskorak u životu.
Otvorit će mu se put za povratak u onaj prostor koji biblijska priča metaforično naziva rajem.
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković