Denis Bobanović održao predavanje u Münchenu: Slušatelje pozvao na „intelektualno poštenje“

Na posljednjem susretu članova Akademskog kruga Hrvatske katoličke župe München,  u utorak, 26. veljače, u prostorijama Župe, predavanje na temu „Teodiceja kao osnovni problem“ je održao magistar filozofije i religijske pedagogije i doktorand filozofije Denis Bobanović.

 

– Teodiceje, poradi same naravi stvari, pišu teistički filozofi. Takvim se pothvatima pokušava Boga pred ljudima, „opravdati i objasniti“. U posljednje vrijeme teodiceje se ponovno radikalno propitkuju, stavlja se u pitanje njihova smislenost, čuje se opravdanost aktualnih prigovori tzv. „moralne antiteodiceje“, pogotovo nakon zala 20. stoljeća, te se traži alternativa koja bi bila prihvatljiva. Pitanje „unde malum“ (odakle zlo) otvara niz pitanja o svemoći, dobroti i sveznanju Božjemu. Pomiriti najnovija dostignuća znanosti sa objavom nije lagan posao. Dolazimo do granica razuma – kazao je Bobanović.

Post-moderna kritika

Kako stoje stvari u današnjoj postmodernoj sa „pravdanjem Boga“? Dovoljno se prisjetiti Leibniza i Voltairove kritike teodiceje. U predavanju se radilo o racionalnom pristupu ovom problemu. Bobanović je slušatelje najprije pozvao na „intelektualno poštenje“ priznajući da dosadašnji klasični pristupi teodiceji nisu zadovoljavajući i održivi, da se odgovori pokazuju kao „slaba teologija“ i „slaba misao“, te da treba tražiti nove nacrte. Bilo radi nedostatnosti dosadašnjih pristupa, bilo radi instrumentaliziranja zla poradi većeg dobra, bilo radi relativiziranja ljudske patnje, kritika teodiceje je opravdana i dobrodošla. Predavač je uz pomoć „via negationis“ predstavio dosadašnje teodiceje (reductio in mysterium, mitološki dualizam) te ih odbacio kao nezadovoljavajuće. Kako onda govoriti o Bogu usuprot zlu? Teologijskim antropomorfizmom, etičkom instrumentalizacijom? Zlo ne može biti ni pedagoško sredstvo, a niti ima moralno ni ekonomsko opravdanje. Ni biblijska zmija, ni sotona, ni čovjek, ni Bog ne bi bili začetnici fizičkog i metafizičkog zla. Zlo je moguće objasniti i obraniti Božju egzistenciju uz pomoć „procesne teologije“, ali je potrebno mijenjati sliku o Njemu kakvu smo dosada imali.

Totalna teodiceja
Koristeći Laktancijevu apologiju Bobanović se u svom predavanju osvrnuo na pitanje zla predstavljajući četiri moguća odgovora (Epikurove optužbe bogovima radi nedjelovanja). Osnovno pitanje teodiceje je zapravo pitanje nastanka, postojanja i dopuštanja trostrukog zla: fizičkog (malum physicum), moralnog (malum morale) i metafizičkog (malum metaphysicum), te, u tom kontekstu, „pravdanje“ Boga. Ako zlo kao takvo trostruko postoji nije dovoljno odgovoriti samo na pitanje moralnog zla, koje ljudi čine jedni drugima, za svako od ova tri zla mora se naći valjan teodicejski odgovor, inače imamo argumenat protiv Boga. U konačnici je jedino valjana tzv. „totalna teodiceja“, koja uključuje u sebi odgovore na sva tri pitanja. Dok za moralno zlo nekako i možemo naći logičan odgovor, u krivo korištenoj ljudskoj slobodi, svejedno imamo problem sa ostala dva: sa fizičkim i metafizičkim zlom kojima Bog ne bi bio uzrokom. Ova druga dva zla predstavljaju ozbiljan teodicejski problem.

Bobanović je predstavio i nov način promišljanja o Božjim svojstvima. Biblija nudi dva izvještaja o stvaranju („ex nihilo“ i „oblikovanje kaosa“) iz kojih izvodimo i neka Božja svojstva, a koji opisuju i nastanak zla. Bobanović se pozvao na teoriju A. N. Whiteheada koji nudi „gramatiku religije“ na temelju interdisciplinarnoga dijaloga teologije i prirodnih znanosti, osobito (astro)fizike (kvantne teorije) i matematike, četvrte dimenzije Stevena Hawkinga. Nju je nadogradio na Leibnitzovu Monadologiju prema kojoj mi živimo u multiuniverzumu koji se razvija, koji je proces. Univerzum je holističan. Polazište Whiteheadove procesne teorije je oblikovanje kaosa. Procesna teologija polazi od jedne široko prihvaćene predodžbe božanskog bipolariteta pri čemu se Bogu pripisuje vremenski i vječni pol (primordial et consequent nature) po kojem je On istovremeno imanentan i tarnscedentan.

Bog je u procesnom modelu stvoritelj neophodan za funkcioniranje svemira koji ga vodi svojom vizijom dobrog, lijepog i istinitog, nazočan u svakom procesu, ali nije instanca koja sve kontrolira, nije u klasičnom smislu svemoguć, ne može nam oduzeti slobodu. On je u procesu stvaranja jedan vrsta „kontinuiranog informacijskog imputa“, izvor ostvarenja mogućnosti koji oblikuje kaos na temelju već postojećeg, omogućuje red. Stvorenje je „nesavršeno“ samom logikom procesa. Svijet nije stvoren „iz ničega“ nego je stalni kreativni proces (creatio continua) napretka, oblikovanje kaosa, bit i substancija su zamjenjeni pojmovima proces i postajanje.

munchen predavanjeTemeljni sastojak svijeta je događaj, a ne supstancije, ne postoje trajni stabilni objekti već stupnjevanje, događajni procesi koji stoje u relaciji jedni spram drugih. Bog je pod ovim aspektom – kao i sva ostala stvorenja – konkretan događaj (actual occasion) u kojem se sve zbiva, pokrenuta sveukupnost egzistencije (dominant occasion). Sve je dobro što je Bog stvorio, on je u svemu prisutan persuasivnim karakterom. Ipak: Bog i svijet nisu identični.

Božje određenje utječe na odnos prema svijetu, prema objektima s većom i manjom moći samoraspolaganja. Manje kompleksna stvorenja raspolažu s manje mogućnosti djelovanja. Iako se Božje namjere odražavaju u planovima svijeta, ishod je ipak slobodan. U teodiceji (metafizici) Whiteheada budućnost se ne zna- kazao je Bobanobić.

Potpuno Božje znanje mora se opovrgnuti. Božja svemoć i Njegovo sveznaje je ograničeno, jer završava tamo, gdje sloboda stvorenja počinje. I najmanji stvoreni djelići su autonimni, jer uz fizički pol raspolažu također i mentalnim polom; Whitehead to zove „dipolar actual entities“. Kauzaliteti su isprepleteni. Na Božji input postoje mnoge vrste odgovora; na primjer tri stupnjevanja: od savršenog pristanka do potpune negacije. Bog „riskira“, prati svoje stvorenje u njegovu razvoju i zauzima se za jedan pozitivan ishod otkupljenjem čovjeka i dovršenjem svijeta, ali nema moć mijenjanja principa, nego tek moć nagovaranja (lure), privlačenja i ponude. On može samo motivirati i inspirirati prirodu (primordial nature) da se uvijek razvija naviše.

Konsekvenca ove teorije je napuštanje premise o Božjoj svemoći (sveznanju, savršenosti). Na pitanje o realnosti zla filozofijska procesna teologija nudi odgovor da „Bog ne može niti fizičko niti moralno zlo odstraniti ili spriječiti direktno-voljnom intervencijom“.

Teodicejska aporija
Svi filozofijski odgovori ipak se pokazuju krajnje upitnim. Iako je u većem dijelu ostao pri čisto teorijskom diskursu apstraktnog teizma kojim je rasčlanjivao sva tri zla, predavač je uzeo za primjere biblijske slike zmije, Evinu jabuku, Joba, i sv. Petra kojemu je Krist rekao: odlazi sotono, tako da je te pojmove „dekonstruirao“. Ostao je optimističan, po njemu je procesna teologija adekvatan i zadovoljavajući pristup, koji ne treba shvaćati odveć dogmatski već kao obogaćenje teološkog diskursa, ali koji može doprinjeti rješenju za pitanje zla. Na samom kraju, predavač se dotaknuo i „praktične teodiceje“ i Boga koji je postao suosjećajan u povijesti raspetoga Nazarećanina.
Slušateljima koji su vrlo zainteresirano pratili izlaganje i na kraju postavljali pitanja,  Bobanović je spremno odgovarao te ponudio uvid u literaturu o A. N. Whiteheadu, na engleskom jeziku. One koji hoće produbiti temu, predavač je uputio i na literaturu na hrvatskom jeziku. Sudionici su, uz zakusku, ostali u ugodnom razgovoru.

Fenix-magazin/MD/Božo Marić/Neda Caktaš

Pogledajte drugo

rat

SVE VIŠE MRTVIH I RANJENIH: Nema naznaka primirja u Izraelu i pojasu Gaze

 Izrael je u utorak nastavio sa bombardiranjem Gaze iz zraka a palestinski militanti prekograničnu raketnu vatru te …