Odavno smo nažalost “u fazi” kako sve što se dogod bude iskorišteno u pogrešne svrhe i povod za raspirivanje mržnje i prepirke. Pa se tako uveliko za to koriste i nečije smrti. Ovih dana je to Balaševićeva smrt.
Društvene mreže “gore” od kojekakvih komentara, komentatori jedni druge napadaju. Uspoređuju se ovi i oni, te naglašavaju za kim smijemo žaliti i plakati, a za kim to ne smiješ jer u tom slučaju “nisi Hrvat”.
Prije nego što dam svoje obrazloženje iskoristit ću jedan svima dobro poznati stih koji kaže : “Što to ima u ljudima tužno, pa ulaze u tuđe živote, tko to živi u prošlosti mojoj, a još nije umro od sramote”.
Ne, ovaj osvrt ne piše nikakva Jugoslavenka već Hrvatica koju su zbog njezinih stavova nazivali i “ustašom”. Njihov problem jer me takvo razmišljanje ne dotiče.
Svog stava i razmišljanja niti se stidim, a niti odričem. Svoje volim i njegujem, a tuđe poštujem. Ona sam koja ima svoj cilj poticati na dobro i ljubav među ljudima jer jedino tako nam svima može biti dobro. U svim situacijama, netko će kao i uvijek iskoristiti tu mržnju među ljudima i njome podebljati svoj bankovni račun dok narod “glođe bačene kosti”.
Sada ću kazati par riječi (zdravo razmišljajući) u ime s onih koji ovih dana “ukrašavaju” svoje Facebook profile bezvremenskim pjesmama i stihovima Đorđa Balaševića.
U Balaševićevim stihovima ljubav je bila temelj svega
Te pjesme i stihovi su obilježili jedno vrijeme, mnoge mladosti i bezbroj ljubavi. U njemu vide čovjeka koji je bio u stanju opjevati sve ono što je ležalo i leži ljudima na srcu.
Podsjetilo ih na vrijeme u kojem se u ljubav gledalo kao u svetinju. Ljubav za koju se borilo. Ljubav koja je bila temelj svega. Stihovi koji su progovarali dušom. Vrijeme u kojemu se znalo tko je stariji i to se poštovalo. Vrijeme u kojemu se pomagalo, a ne odmagalo najbližem. Vrijeme kad je djevojka čekala mladića po godinu dana. Vrijeme kada je prijatelj bio poput kuma. Vrijeme u kojemu nije bilo sramota ne imati već ne voljeti. U kojemu nisu vladali lažni osmijesi i lažne ljubavi. U kojemu je muškarac volio istinski, kajao se i tražio oprost kad pogriješi. Opjevana je jednostavnost života i sva ljepota koja proizlazi iz te jednostavnosti i iskrenosti koje danas ne postoje.
U konačnici ljudi oplakuju vrijednosti opjevane u tim pjesmama i stihovima za koje su vezani i koje im nedostaju. Pjesme koje i danas slušaju.
Današnje pjesme nemaju ili imaju jadne poruke
Današnje pjesme koje za 24 sata prelaze milijunske preglede su s jadnim porukama baš kao i ovo vrijeme. Isticanje svega onoga što uništava mladost i logično samim time buduće generacije. Pjesme u kojima je “cool” jedino muškarac s nabrijanim autom i kriminalnim dosjeom. Muškarac koji ponižava i zlostavlja. Pjesme u kojima je “cura in” ako je redovno pijana i ima par “frajera” za svakodnevnu uporabu. Cura/žena koja nije zanimljiva ako je brižna i osjećajna jer je to “seljački” O tom se radi, a nije baš teško za shvatiti…ako imaš čime…
S toga kad vidim koliko je samo ljudi postavilo, pa naknadno izbrisalo svoje objave o Balaševiću – jasan je pokazatelj koliko su ljudi skloni zanemariti vlastite osjećaje kako bi se dopali drugima. Licemjerstvo. Ljudi kojima je lako manipulirati i okretati u smjer po potrebi.
Nikada mi nisu mogli izazvati poštovanje i divljenje oni koji se ” okreću kako vjetar puše”,oni koji nemaju svoje “ja” i koji se stide vlastitih osjećaja.
Nije umro Jugoslaven, umro je glazbenik!
Budimo ljudi iako je to danas najteže biti. Za one koje napadate govoreći da žale za Jugoslavijom…. NE, za njih nije umro Jugoslaven, niti žale za Jugoslavijom. Za njih je umro umjetnik koji je svojim pjesmama punim poštovanja prema ljubavi, pjesmama o svakodnevnoj životnoj borbi dotaknuo njihove duše i obilježio njihove mladosti. Oni zapravo žale za vremenima u kojima je ljubav bila svetinja. Boje se ove surovosti i vremena gdje se ljubav ni ne spominje, a kamo li živi.
U konačnici umjetnici vam ne rade o sudbini, to rade političari! Umjetnici pomažu da se u njihovim pjesama pronađete mira i lijeka svojoj duši, e baš jedan takav je umro ovih dana i za to ljudi žale.
Moć pjesme je neupitna, što kazuje i ovaj stih iz jedne poznate : “Šutnja je često jača i od riječi, ali pjesma ruši sve…”
Završit ću svoj osvrt jednim svojim citatom: “Ne živite za ono šta će selo reći – stideći se vlastitih osjećaja. Živite za sebe i selu će bolje biti.”
Fenix-magazin/MD/Daniela Škegro
NAPOMENA: Stavovi izneseni u komentarima pismima čitatelja i kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Fenixa
