Neki dan javila mi se kolegica po peru, časna sestra Marija od Presvetog, u civilu Anka Petričević, velika hrvatska književnica, teologinja, urednica i prevoditeljica, čudo Božje od žene koja je premda Klarisa, premrežila cijeli svijet. Neki dan javio mi se i sin pokojnoga Krunoslava Cigoja, moga vršnjaka, velikog opernog umjetnika i pred kraj života, atašea za kulturu pri Veleposlanstvu RH u Bosni i Hercegovini. Podsjetili smo se 1991. godine kada smo zajedno gostovali kod Hrvata u Australiji: ja kao saborski zastupnik i jugoslavenski parlamentarac, a on kao umjetnik suverenističke orijentacije. Bilo je to nezaboravno vrijeme, piše Đuro Vidmarović za HKV.
Cigoja je pratila gospođa Mirjana Bajzec iz Marije Bistrice. Upravo u Australiji počeli su mu izlaziti kamenci iz bubrega, uz vrlo jake bolove. Dr. Bosnić, tada predsjednik HDZ-a za cijelu Australiju čudio se snazi samokontrole kolege Cigoja, jer nije prekinuo turjuo, već je nastavio s nastupima kao da se ništa ne događa. I danas se divim snazi duha ovoga velikoga umjetnika. No, za ovu priču, važno je gospođa Bajzec nadahnuto izvodila pjesmu „Jedna je Hrvatska“. Tada nisam znao tko je njezin autor. Kasnije sam saznao kako je to Josip Čenić, po majci Petričević.
Nakon razgovora s Ankom Petričević sjetio sam se ove divne rodoljubne pjesme koju je skladao sin njezine sestre, Josip Čenić, a on je prošle godine sudjelovao na Koljnofskim književnim susretima i izvodio ovu skladbu. Podsjetio me je na knjigu svoje majke, Anđelke Petričević-Čenić, sestre velike Anke Petričević. K tome teško se razbolio Dragutin Pasarić, nakladnik zbirke pjesama ove gospođe, burna života, velikih stradanja, snažne vjere u Boga i Dom, na kraju života prognanice koja je morala umrijeti u Austriji. Bilo je to njezino drugo stradanje u životu od istog agresora.
JEDNA JE HRVATSKA
Majka me rodila,
Kruhom me hranila,
Rosom me kupala,
Uvijek mi šaptala:
„Jedna je Hrvatska,
Samo je jedan dom,
Jedno je plavo more
Samo u srcu mom!“
Otac me učio,
Na noge podigo,
I oči otvorio,
Uvijek govorio:
„Jedna je Hrvatska,
Samo je jedan dom,
Jedno je plavo more
Samo u srcu mom!“
Nakon upoznavanja u Beču zamolio sam Josipa Čenića napisati mi par riječi o ovoj lijepoj pjesmi. On je to učinio i sada obznanjujem ulomak iz njegovoga pisma:
„’Jedna je Hrvatska’ je nastala u jednom dahu, tekst, te istovremeno i glazba krajem prosinca 1990. u Beču. Pjesma je plod neizmjerne ljubavi, češnje iz tuđine za svoju Domovinu, za svoj kamen, more, sunce, masline, draču i za svoje najmilije roditelje.
Našla je put do širih narodnih masa i pjeva se po cijelom svijetu, za razne prigode, svečanosti. Mnogi misle da je izvorna, odnosno narodna pjesma.
Prva ju je snimila gospođa Vera Svoboda, zatim moji „Dubrovački kavaljeri“, razni zborovi, tamburaši.
Uz pomoć i nagovor prijatelja Mila Hrnića sam poslao pjesmu na „Split“ 1991, koji se zbog rata nažalost nije održao.
Moje najljepše doba je bilo u franjevačkom samostanu u Dubrovniku sa zborom „Madi mala braća“ osamdesetih godina. Izdali smo kasetu “Molitva grešnika“ i pobijedili na „Uskrs festu“ u Zagrebu. Na kaseti se nalaze neke od dvadesetak pjesama koje sam uglazbio na stihove moje tete, mamine sestre, č. s. Marije od presv. Srca (Anke Petričević). Do 1991. sam uzaludno slao svoje pjesme na Split.
Otac i majka su krasno pjevali i nadopunjavali se. Ja sam također od mali nogu pjevao uz pratnju tatinog klavira, na klupici na koju bi se popeo. Kad sam imao deset godina tata mi je pokazao par akorda na gitari koju sam počeo svirati po sluhu. Prof. Kowalski koji je radio u Dubrovniku iz Krakova mi je dao samo dva sata, te odputovao nazad za Poljsku.
U muzičku školu u Dubrovniku se nisam uspio upisati za gitaru već za klarinet.
Najdraže mi je bilo pjevati u crkvi, kao i doma za Božić. Božićne pjesme su me oduševljavale i ispunjavale, a danas sve više korizmene.
To se nastavilo u osnovnoj školi, te sa 12. godina s prvim bendom u Zatonu, odakle sam se cesto vraćao sam doma u male noćne sate idući pješke 6-7 kilometara.
Otac je htio da mi glazba bude hobi, što je u prvo vrijeme išlo, a kasnije prešlo u posao. U početku sam svirao sam, zatim sa raznim grupama i klapama. 1984 sam s Markom Majkovićem osnovao grupu „Dubrovački kavaljeri“ (dobitnici „Večernjakove Domovnice“) koja još i danas radi i djeluje. Otplovili smo motornim brodom „Ambasador“ prvo po Mediteranu 85/86, pa onda po Europi, gdje se i danas najviše krećemo. Iza nas je veliki broj humanitarnih koncerata i nastupa. U Domovini smo najmanje nastupali, ali smo je zato uvijek u srcu nosili i bili njezini vjerni poklisari. Vrlo dobra suradnja postoji s “Gradišćanskim Hrvatima” kao i “HMI”.
Naravno da je ozračje u kojem sam živio sa ocem i majkom utjecalo na mene, na moju glazbu i veliki broj napisanih tekstova.
Ako Bog da zdravlja i novca možda moj skromni opus ugleda jednog dana svjetlo u jednoj vlastitoj knjizi.
Za sada toliko!
Srdačan pozdrav iz sunčanog i prohladnoga Beča!
Josip
12. 10. 2013.
Želio bih se ponovno vratiti ovoj plemenitoj ženi, uz koju me veže i činjenica što je u Požegi robijala s velikom moslavačkom slikaricom Zorkom Sever.
***
U obitelji Petričević najpoznatija je časna sestra Marija od Presvetog Srca, prije ređenja Anka Petričević, čuvena književnica koja je svoj stvaralački vijek provela kao Klarisa u Splitu. Manje je poznato da je ova obitelj iz Lovreča nedaleko Imotskog dala još dvije književnice , obje Ankine sestre, Branislavu Petričević-Zaradić koja je radni vijek provela na slavistici u Beču i Anđelka Petričević-Čenićna čiju knjigu podsježam.
Anđelka Petričević-Čenić rođena je 1916., a, nažalost, preminula 1992. u Beču kao prognanica. Pokopana je 26. kolovoza 1992. g. na groblju u Trstenom.
Želim još jednom skrenuti pozornost na Anđelkinu zbirku pjesama koju je kutinska izdavačka kuća „Spiritus movens“ objavila ove, 2012.godine, pod naslovom „Utjeha u križu“.
Anđelka Petričević-Čenić pripada krugu hrvatskih književnica koje su proživjele teške godine tamnovanja u komunističkim kazamatima. Ona je kao mlada žena provela 10 godina u zatvoru, ostavivši komunistima najljepše godine života.. Zbog boravljenja u zatvorima bila je isključena iz književnih tijekova što se odrazilo na njezino književno formiranje. Za života nije uspjela objaviti niti jednu knjigu stihova.
Dane djetinjstva dijelila je sa sestrama Maricom, Ankom i Branislavom, te braćom Ivanom i Milom. Kao mlada djevojka bila je predsjednica Katoličke akcije i sudjelovala u brojnim kulturnim manifestacijama. Zbog toga je 1942. uhićena od pripadnika 21. Crnogorske proleterske brigade koji su upali u njezino mjesto, i osuđena na smrt. Od klanja spasio ju je čuvar zatvora smjestivši je u jednu obitelj kako bi mogla potražiti spas u bijegu, što joj nije pomoglo da se ne nađe novim zatvorima od Siska, Šapca, Petrovaradina, Rume… pa sve do Slavonske Požege. Dok je bila u zatvoru umro joj je muž Vinko Olujić s kojim se vjenčala 1943. , a kum im je bio Martin Gotovac, otac pjesnika Vlade Gotovca. Vinko Olujić je strijeljan s još 27 ljudi na splitskom groblju Lovrinac, a otac joj, Marijan Petričević, premda roditelj obitelj s petero djece, biva osuđen na 15 godina zatvora. Ona sama je promijenila 12 zatvora. Drugo uhićenje zateklo ju je 1948. u Petrovaradinu.
Deset godina nakon udovičkog života, a tri poslije tamnice Anđelka je sklopila brak s udovcem iz Kotora, bokeljskim Hrvatom Antunom Čenićem koji je iz prvog braka imao dvoje djece Antuna i Dolores. U novom braku rođeno je troje djece: Katarina, Vinko i Josip. Anđelka Petričević je obitelji ostala u sjećanju kao brižna majka, a u široj javnosti kao osoba predana humanitarnom radu.
U nadahnutom predgovoru knjizi „Tragom bijele ruže“ Dragutin Pasarić piše: „Tijekom i poslije tamnovanja u ukupno 12 zatvora, prošla je najteže postaje burom šibanog puta. I na koncu s nadom u bolje djelujući i u tuđini , živjela je dane borbe za slobodu Domovine. Grijana nadom poput one ruže, koju je opisao Rainer Maria Rilke, darovavši je prosjakinji umjesto djevojci. Nakon što primateljicu ruže nije vidio nekoliko dana, priupitao ju je da nije to vrijeme bila slučajno bolesna. -Ni govora. Grijala me Vaša ruža! Primite i Vi Anđelkinu poezije žrtve iz zatvorske samice otvorena srca prema bližnjima, zavičaju i Domovini kojima ih je upućivala. Poruke i uspomene u stihovima-čuvajte laticama ove zbirke i kad druge uvenu. Uostalom , i ona sama svoje je posvetila pjesniku himne O lijepa, o draga slobodo… nad grobom Ivana Gundulića napisala je : „
Pusti da ostanem s tobom sama, sama bez riječi,
Dok misli će za milu Domaju, k’o rijeke planinske teći,
O gdje je tvoja vila i pjesme ispjevane,
Budnice Domaje naše, budnice dične i rane?“
U izradi ove knjige sudjelovala je Anđelkina sestra Branka te je korišten i rukopis o njenom životu koji je napisao njezin suprug Ante, nažalost preminuo 10 mjeseci nakon njezine smrti u travnju 1993. U izdavanju knjige sudjelovao je autoričin sin glazbenik Josip Čenić s kojim se Dragutin Pasarić upoznao u Austriji prilikom susreta s gradišćanskim Hrvatima. Našega Moslavca je privukla činjenica što su s Anđelkom u Požegi robovale zajedno poznata moslavačka slikarica Zorka Sever (1894.-1973.) i njezina kći pjesnikinja Višnja Sever (1923.).
Kao autor ilustracija knjige „Utjeha u križu“ naveden je Antun Tonči Čenić.
Zbirku Anđelke Petričević Cenić moramo promatrati u kontekstu njezinog života i vremena u kojem je živjela. Da je imala mogućnosti normalnog stručnog usavršavanja nesumnjivo da bi dosegla razinu svoje slavne sestre Anke. No bez obzira na to Anđelka Petričević ovom je knjigom stavljena u hrvatsku književnost , odnosno u njezin dio koji pripada pjesnicima stradalnicima, pjesnicima patnicima, pjesnicima koji su zbog svoje vjere i rodoljublja bili proganjani od komunističkih i antihrvatskih režima i politika. Dragutinu Pasariću i njegovoj izdavačkoj kući treba iskazati veliku zahvalnost što je Anđelka Petričević-Čenić dio naše književne stvarnosti.
Fenix-magazin/Đuro Vidmarović/hkv.hr
