Tko Zapadu krade Božić, pitaju se teolozi i sociolozi; istražuju raznim metodama novinari i znanstvenici, pa i vjernici, barem oni angažiraniji, postavljaju to pitanje dok običnom čovjeku i ne pada na pamet da se s tim pitanjem hvata u koštac, nego ponizno i vjerno, s radošću u srcu i s pjesmom na usnama barem u crkvama želi jednostavno proslaviti i doživjeti Božić sa svojim obiteljima, prijateljima, rodbinom i sunarodnjacima.
Za Fenix-magazin piše: Fra Frano Milanović-Litre, svećenik i psiholog
Već sam dugo u Njemačkoj u službi dušobrižnika, kako u njemačkim tako i na hrvatskim župama i uvidio sam kako neke razlike, tako i podudarnosti katolika Njemica i Hrvata – bilo da su u Njemačkoj rođeni, poput mlađih generacija, bilo da su se doselili iz raznih razloga poput današnje starije generacije i započeli novi život nakon života kojeg je razorio ili ugrozio ratni sukob kako nakon II. svjetskog rata ili našeg Domovinskog obrambenog rata nakon raspada nestale SFRJ.
Poći ću od jednog primjera grada Geretsrieda gdje sam bio posljednji župnik njemačke župe Maria Hilf (2010-201) , a sada već dvije godine dušobrižnik Hrvata katolika u istom gradu, koji svoje vjerske proslave i okupljanja imaju u istoimenoj crkvi Maria Hilf na južnom dijelu grada Geretsrieda.
Inače je ovaj grad nastao i počeo svoj život kao sabirni logor Nijemaca protjeranih iz komunističkih zemalja nakon Drugog svjetskog rata. A postao je i utočište Hrvata iz BiH kao i Hrvata iz Hrvatske nakon Domovinskog rata.
Mene raduje, a njih još više, jer sam postao dio njih po svojoj franjevačkoj karizmi. S Nijemcima me vezala “diversity” jer sam i donio svoj mentalitet koji se uklapao u njihove mentalitete koje su ponijeli iz bivših komunističkih država. To je jednostavno bio jedan mentalitet više. Bijaše im draži stranac kao dušobrižnik, nego li pravi Nijemac jer nismo ispravno govorili niti mislili njemački, iako smo se dobro razumijevali. To nas je više vezalo nego razdvajalo.
Nešto slično se osjeća i između Hrvata i Nijemaca starije generacije, dok mlađe generacije, iako odgajane i obrazovane u istim državnim institucijama, na istu stvarnost gledaju drugačije jer je drugačiji utjecaj obiteljskog i crkvenog odgoja. Dok se djeca hrvatskih obitelji teško, a i mnogo kasnije, osamostaljuju i odlaze od roditelja, djeca njemačkih obitelji se lako i ranije osamostaljuju i odlaze od roditelja.
Kada u tom društvenom životu stavimo pod povećalo življenje i odgoj u vjeri, onda je mnogo jasnije da hrvatske obitelji ostavljaju mnogo jači utjecaj na vjeru djece i mladih, jer nemaju povjerenja u društvene institucije. A i nemaju povjerenja jer su ih upravo te institucije izdale u Domovini i zbog toga su tu gdje jesu. Nasuprot ovdašnjim Hrvatima, Nijemci imaju iznimno visok nivo povjerenja u državne institucije i dopuštaju svim srcem da se njihova djeca školuju i odgajaju prema društvenim normama kako bi roditelji mogli lakše napredovati u karijeri i više biti na poslu, nego li u obitelji.
Iako su nam u tom smislu dosada putovi bili različiti, bojim se da će nam budućnost biti ista s obzirom na snažne utjecaje prebrzog i nepromišljenog odlaska u tehnološku revoluciju i umjetnu inteligenciju. Možda će nam se sve ove razlike istopiti k’o lanjski snijeg i svi ćemo misliti, osjećati, sanjati, iste sudove donositi i bit će kudikamo lakše čovjekom manipulirati, nego li dosada. A u vjerskom pogledu, budući da zasad u ujedinjenoj Europi nema mjesta kršćanskim temeljima, Božiću, Križu i Uskrsnuću Kristovu, ne znači da ga neće biti, jer nada postoji upravo onda kad nije tu.
Svaki je čovjek, čovjek vjere i nade, a naša vjera i nada živi u Isusu Kristu, svjetlu koje rasvjetljuje svakog čovjeka. To svjetlo jača upravo u tami, a tama je svuda oko nas. Svjetlo postoji i na ekranima u slikama i videima, samo ga treba pronaći, pogledati i osjetiti. Svjetlo nas oslobađa straha, ulijeva povjerenje u Boga i ljude, bogate i siromašne , pametne i lude, radnike i neradnike, uspješne i neuspješne, bilo da su Nijemci ovakvi ili onakvi iliti Hrvati ovakvi ili onakvi. Krist nam daruje zajedništvo kako u inozemstvu, tako i u Domovini. Dođi, Gospodine Isuse! Maranatha!
Vjerujem da se isto događa sa svim doseljenicima u Njemačku, koji se nikada neće izjednačiti s Nijemcima, ali će im se što je više moguće približiti i preuzeti kako dobro tako i loše karakteristike društvene zbilje u Njemačkoj i nadograditi mentalitet što ga primiše ili donesoše iz svog zavičaja i iz svojih obitelji. Na kraju Bog također sudjeluje u povijesnim događajima i kako bi se reklo: Bog zna ispravno pisati i po krivim crtama, jer je došao spasiti nas!
Fenix-magazin/IK/Fra Frano Milanović-Litre
