Badnja večer 1979.

Prije tridesetčetiri godine imala sam prvi dodir s Hrvatskom katoličkom misijom u našemu gradu. Tada mi je bilo dvanaest godina, ali se jako dobro sjećam svega, kao da se dogodilo danas. Bilo je to 1979. godine, tri dana prije Badnjaka, kad je hrvatski svećenik došao k nama u kuću i zamolio me da na Badnju večer i Božić pratim hrvatsku misu na crkvenim orgulajma.

Sve strano

Plašila sam se ove ponude svećenika jer mi je tada sve bilo strano: i ljudi koji su posjećivali hrvatsku misu, i jezik kojeg nisam dovoljno dobro govorila, a kamoli da sam ga znala ispravno pisati i čitati. Ali znala sam nešto drugo što se u tom trenutku očigledno tražilo: čitati note i svirati po njima. I tako sam uzela veliku knjigu s hrvatskim božićnim pjesmama i počela listati. Sljedećih sam dana provela za orguljama vježbajući za „veliki nastup“ u hrvatskoj Crkvi, ali i za svoj mali koncert njemačkih božićnih pjesama kojeg sam redovito na Badnju večer pripremala u kući za svoje roditelje.

Ruke su drhtale

Došla je napokon Badnja večer i sa svojim sam roditeljima krenula na hrvatsku svetu misu koja je počela točno u ponoć. Crkva je bila prepuna i mnogi su ljudi stajali, tako da se nije moglo proći kroz hodnike. Sve je bilo tako svečano, a crkvene orgulje su mi se činile još veće nego prvi put kada sam ih vidjela. Iako su mi od velike treme ruke toliko drhtale da sam pomišljala kako ću promašiti tipke, ipak je na sreću sve dobro prošlo i na kraju su mi ljudi čestitali. Čudili su se da jedna mala djevočica može svirati tako velike crkvene orgulje. Tada nisam mogla niti naslutiti da će ova večer uvelike obogatiti moj daljnji život.

Najljepše hrvatske božićne pjesme

Mnoga su Božića od tada prošla, a ja sam naučila mnoge hrvatske božićne pjesme koje su za mene osobno najljepše od svih liturgijskih pjesmama. No, u svim tim dugim godinama provedenim u našoj hrvatskoj katoličkoj zajednici naučila sam i toliko toga o hvatskoj kulturi i povijesti, o hrvatskim običajima, o ljudima iz raznih krajeva i njihovu mentalitetu. Da, i tamo sam učila govoriti, pisati i čitati svoj materinski jezik.

Komadić skrovitog djetinstva i domovine

Danas više ne pratim hrvatska bogoslužja na orguljama. I ne izvodim više božićne koncerte za svoje roditelje. Ne okružuju me više isti ljudi, promijenio se grad u kojem živim, i ja sam se promijenila. Danas sam odrasla žena. I hrvatski svećenik ubuduće više neće slaviti svete mise u gradu u kojem sam odrasla. Nakon dugo godina u Njemačkoj, on se s početkom nove godine vraća u domovinu. Doista, puno se toga iz moga djetinstva promijenilo.

Ali ipak, jedno je ostalo bez čega i ovog Božića ne želim biti, a to su hrvatska sveta misa u polnoći na Badnju večer i predivne stare hrvatske božićne pjesme koje su mi – kao da mi svake godine iznova vraćaju komadić skrovitog djetinstva i domovine – toliko prirasle k srcu.

Antonia Tomljanović-Brkić