U godini kada se obilježava 110. godišnjice rođenja (župa Sv. Ilija kod Varaždina , 24. travnja 1909. – Salzburg 03. 07. 1989.) i 30. godišnjice smrti vlč. Vilima Cecelje, u subotu, 24. kolovoza tridesetak hodočasnika krenulo je rano ujutro prema Austriji u obilazak mjesta vezanih uz nesebično djelovanje na promicanju dostojanstva i pomoći ljudima u nevolji proganjanim od partizansko-komunističke vojske i vlasti, javlja Ika.hkm.hr.
Od nositelja vlasti komunističkog režima bio je proganjan i sam vlč. Vilim Cecelja pa je u osvit demokracije i umro u tuđini, u Salzbugu, odakle mu je tijelo, 26. travnja 1997., preneseno u domovinu, u kojoj nije boravio od „oslobođenja“.
Za vlč. Vilima Cecelju, na simpoziju održanom u rodnoj mu župi, 3. srpnja 2019. godine, mons. Zvonimir Sekelj je rekao da je vlč. Vilim Cecelja cijeli život posvetio Bogu, čovjeku i domovini, a bio je, imenovan od nadbiskupa Alojzija Stepinca, prvi župnik (1939.-1942.) i graditelj crkve sv. Nikole Tavelića u Kustošiji kojom je jedno razdoblje upravljao i mons. Zvonimir Sekelj (1978.-2002.).
Vlč. Vilim Cecelja, kao svećenik zaprisegao je prvu vladu Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941., a u svibnju 1944. godine poslan je u Beč gdje vodi tamošnji Hrvatski Crveni Križ (pomaže i skrbi za hrvatske ranjenike). Završetkom rata nastavlja voditi Hrvatski Crveni Križ u emigraciji. U listopadu 1945. Amerikanci su ga uhapsili i zatočili do svibnja 1947. u logoru u Glasenbachu kraj Salzburga.
Vodio je Hrvatski Karitas u Austriji, a s posebnom ljubavlju desetljećima je bio na usluzi svima koji su mu se za pomoć utekli nakon što su izbjegli od progona komunističke vlasti u Jugoslaviji. U Salzburgu je osnovao Katoličku misiju za hrvatske radnike, a o blagdanu Svih svetih i na Majčin dan molio je za poginule i žrtve stradale na križnim putovima i poubijane u poratnim likvidacijama partizansko-komunističke vojske i vlasti nakon Drugog svjetskog rata na groblju u Unter Loibachu i Bleiburgu. Od početka izlaženja 1949. godine surađivao je u mjesečniku Glasnik Srca Isusova i Marijina, a od 1950. godine bio je i njegov urednik do prosinca 1969. godine kada je prestao izlaziti. Surađivao je i objavljivao u brojnim iseljeničkim novinama i časopisima, a u cilju pomoći i duhovne brige za izbjegle Hrvate. Umro je u Salzburgu 3. srpnja 1989. godine gdje je i pokopan, a po osamostaljenju Hrvatske 1997. godine tijelo mu je premješteno u rodnu župu.
U znak sjećanja na svojeg sumještanina, uzornog svećenika i izrazitog humanista i domoljuba, koji se zbog progona komunista nakon Drugog svjetskog rata nije mogao vratiti u Domovinu, a i zbog zahvalnosti za poticanje i očuvanja istine i uspomene na znane i neznane žrtve stradale od partizansko-komunističke vojske i vlasti, u Varaždinskoj biskupiji pokrenuta je inicijativa za istraživanje njegovog zauzimanja za očuvanje ljudskog dostojanstva među kojeg spada i osiguranje prava na grob svih bez obzira na bilo koju pripadnost kojoj je pokojnik pripadao. Inicijativi se priključilo i Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina, a i brojni drugi među kojima su i brojni iseljenici na svim kontinentima koji mu duguju zahvalnost za prihvat i pomoć u preživljavanja u prvim trenucima izlaska iz komunističke Jugoslavije.
S obzirom na plan putovanja prvi hodočasnici u autobus su ušli u Varaždinu u 1.45 sati, a vlč. Marko Zadravec, duhovni vođa na hodočašću, doputovao je iz župe Donja Voća u Cesticu gdje su hodočasnici u autobus ušli u 3.30.
Prva postaja hodočasničkog puta bila je na Bleiburškom polju. Tu su vijence položili i svijeće zapalila izaslanstva općine Sveti Ilija, Kneginec i grada Novog Marofa, a priključili su se i predstavnici Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava osnovanog u Varaždinu 2000. godine, članovi podružnice HKD Napredak iz Varaždina iz Varaždina kao i župljani župe Sveti Ilija koji su inicirali ovo hodočašće. Kako je ovo hodočašće bilo vezano uz Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, prof. Jasenka Vidić pročitala je povodom toga sastavljenu izjavu, a pjesnikinja Tuga Tarle pročitala je pjesmu posvećenu svom djedu Petru Tarle odvedenom iz Virovitice 1944. i nestalom (pogubljenom) blizu naselja Borki 21. prosinca iste godine.
Molitvu je kod spomen biste vlč. Vilima Cecelje i kod spomenika žrtvama Bleiburga predvodio vlč. Marko Zadravec, župnik župe sv. Martina Donja Voća, od varaždinskog biskupa msgr. Josipa Mrzljaka zadužen da prikuplja građu i svjedočanstva o vlč. Vilimu Cecelji, a potom su se hodočasnici pomolili i na grobu u Unter Loibachu nakon čega su krenuli prema Salzburgu gdje je vlč. Cecelja proveo većinu svog svećeničkog života.
Za vrijeme putovanja prof. Jasenka Vidić izvijestila je hodočasnike o životnom putu vlč. Vilima Cecelje koji se 7. svibnja 1944. uputio za Beč gdje je brinuo o duhovnim potrebama ranjenika, koji su se početkom ožujka 1945. nalazili u 97 bolnica, kao i o svim hrvatskim postrojbama koje su se nalazile na području tadašnje Njemačke, a da bi im pomogao i u ostalim potrebama već u lipnju osnovao je podružnicu Hrvatskog Crvenog križa.
Početkom svibnja 1945. preselio je u Salzburg odakle je nastojao pomoći brojnim izbjeglicama koje su uspjele izbjeći izručivanje saveznika partizanima. Zbog pomoći izbjeglom stanovništvu agenti Udbe tražili su njegovo izručenje pa su ga američke snage koje su zaposjele taj dio Austrije držale 19 mjeseci u logoru iz kojeg je pušten kad se nisu mogle dokazati optužbe za koje ga je partizansko-komunistička vlast optuživala. Nakon izlaska iz logora, 20. svibnja 1947. godine, teško narušenog zdravlja s 47 kg težine, nastavio je svoj svećenički i humanitarni rad.
Računa se da je u razdoblju do 1960. godine kroz austrijske logore o kojima je vlč. Cecelja vodio skrb prošlo preko 30 tisuća izbjeglih. O djelovanju vlč. Cecelje na pomoći bližnjima Tomislav Mesić u proglasu američkim Hrvatima 1957. godine je rekao: “Odmah iza svršetka Drugog svjetskoga rata našle su se tisuće i tisuće hrvatskih izbjeglica – ojađeni, bespravni i od svih napušteni – razasuti po Srednjoj Europi, poglavito u Austriji, Italiji i Njemačkoj. Nešto iz straha pred novim događajima, a pritisnuti teškim materijalnim prilikama, mnogi su se povukli u se, nastojeći spasiti svoj goli život i sačuvati zajednicu svoje obitelji. Jedan čovjek, koji nije poznavao nikakova straha, koji je ne jedamput stavljao svoj vlastiti život na kocku, da spasi život kojeg svog bližnjega, čovjek koji je evanđeoski primjer žrtve i ljubavi prema bližnjemu, živi i djeluje danas u srcu Europe, u Salzburgu, u Austriji. Živi i radi za druge! Živi i trpi za pripadnike svoga hrvatskog naroda! Ime mu je rev(erend) Vilim Cecelja.”
Na pomoć vlč. Vilima Cecelje mogli su računati i oni koji su iz komunističke Jugoslavije izbjegli kasnije, bilo iz političkih ili ekonomskih razloga, kao i oni koji su došli s putovnicama.
U Salzburg su hodočasnici stigli nakon podneva. Tu ih je dočekao Petar Sakač, pastoralni suradnik u Hrvatskoj katoličkoj župi bl. Alojzije Stepinac Salzburg koji je s uzvisine iznad crkve Müllner Kirche hodočasnicima pokazao grad i nešto udaljeniji samostan na Maria Plainu u kojem je posljednje godine života proveo vlč. Vilim Cecelja. Nakon kratkog obilaska spustili su se do crkve Müllner Kirche, u kojoj je po dolasku iz Beča 8. travnja 1945. vlč. Vilim Cecelja služio misu.
Tu im se pridružio i sakristan Kruno Begić, a misu za sve žrtve totalitarnih režima i vlč. Vilima Cecelju je predvodio vlč. Marko Zadravec. Cijelo vrijeme boravka u Salzburgu na usluzi i pomoći hodočasnicima bio je Jozo Ćipin Radoš rodom iz Omolja u Hercegovini koji ih je nakon okrjepe poveo do crkve sv. Andrije u kojoj je postavljena bista vlč. Vilima.
Popodne su se uputili do bazilike Majke Božje na Maria Plainu, uz koju je i benediktinski samostan u kojem je u sobici na prvom katu, treći i četvrti prozor od tornja, proveo vlč. Cecelja. Nakon molitve od Majke Božje oprostili su se s nekoliko marijanskih pjesama koje su predvodile sestre Barbara i Marta Golubić, a posjet ovom marijanskom prošteništu, koje je pružilo gostoprimstvo posljednja dva desetljeća života našem uzornom svećeniku i dobročinitelju i zahvalnost Majci Božjoj iskazali su pjesmama Zdravo Djevo kraljice Hrvata i Majko Božja Bistrička.
Fenix-magazin/MD/Ika.hkm.hr
