ANTE MATIĆ Pokojnom ocu, nespokojni sin

Novinar i književnik Ante Matić poslao nam je pjesmu i svoju priču o Bleiburgu. Kaže:  Na tom polju bio sam 1965. godine, kad sam imao 20 godina. Lako je sada ići tamo, ali trebalo je to učini onda.

Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:

Bilo mi je dvadeset godina kad sam pošao na taj teški put. Niko nije znao kamo i zašto idem. Na granici su me dugo drugovi ispitivali. Ponavljao sam im da tražim oca. Jedva su me pustili preko granice. Stigao sam u zoru 15. svibnja 1965. godine do borova, što usamljeni rastu duboko u blajburškom polju.

Umoran od duga, naporna hoda onim istim putom, kojim je, dok sam ja bio u kolijevci, prošla, ne prevaru razoružana i zarobljena hrvatska vojska.Usamljen i žalostan sjeo sam kraj bora, tiho plakao  s pogledom na kamen na kojem je velikim slovima pisalo:

U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI SVIBANJ 1945

bleiburg 2017 (18)Kad sam se pribrao i došao sebi, sunce se visoko diglo iznad borova, polja i mene. Sve je uokolo mirisalo, cvalo, sjalo i blistalo u sunčanu, vedru i toplu danu. A meni se plakalo u tišini olovne doline.

Tako je bilo i onoga dana kad je otac odložio pušku u travu i predao se Englezima i partizanima. Izvadio sam iz džepa  olovku i papir. Dok sam pisao, suze su kapale na slova i pretvarale ih u kristale.

Kad si ti, oče moj, za slobodu Hrvata ratovao, ja sam iz matere na kamen pao; i bez tebe ko mače i siroče rastao.

Pušku si, kažu , bacio u travu na ovom polju, kod ovih borova u ovoj dolini, na ovoj poljani.

Dogodi se to  u svibnju pod ovim krvavim podnebesjem.

Tada, polje ovo  hrvatski narod prekrio, a onda je bahati Englez  Aleksander iz Kazerte naredio: Neka se počisti paluba!

I grunu u me proljeće 1945. godine, kad ste izmučeni u smrt odlazili, a sve je uokolo cvalo i mirisalo na krv.

Tisuće zarobljenika domobrana i ustaša, skojevci poklaše, knojevci streljaše, partijaši pobiše, drugovi dokrajčiše u tenkovske rovove i jame baciše.

Zla sudbina vaša i beskrajna tuga naša. Baka  te bolna i neutješna, čekala i tiho u samoći plakala, majka je uzalud tješila da ćeš doći prije ili kasnije;

djed te, oče moj, nikad prežalio nije. Minu dvadeset godina, ćaća moj, od kad te nema, od kad si nestao;kao da si u crnu zemlju propao. Oni što ti mladu život oduzeše, nikad im se imena ne doznaše; ne stiže ih kazna, nit se pokajaše. Sjedim tužan pod borom isto onako kako je djed sjedio pod orahom, lulu pušio i suze od mene skrivao. Djeda više nema među živima, nema drage i dobre moje bake; a nema ni moja žalosne majka. Sjedim sam i žalostan pod borom, pod ovim tuđim, hladnim nebom i bludim niz rascvalu poljanu, u mračnu daljinu.

U mrkoj planini i  jami punoj noći i ljudske zloće, krik za krikom odjekuje u samoći; brdo ječi od Titovih strašnih riječi: Likvidirajte bandite! Baan…dite…eee!  Likvidiraj…aja…aaaj…aaaja….aaaaa; Likvidiraj bandu…andu…duuu… uuU! …

Klekao sam kraj tužna kamena. Pomicao usne moleći u sebi
Pogleda uprata poput strijele ubijite Pravac vidika i napokih slika
Molitva moja naraste do krika.

Pogledajte drugo

(VIDEO) U Požegi s Trga Svetog Trojstva skinuta zastava Srbije

Sinoć, na Trgu Svetog Trojstva u Požegi, skinuta je zastava Republike Srbije, prenosi Požeški.hr.   …