Kad ga vide na terenu, Andriju Jarka ljudi doživljavaju kao znanca i javljaju mu se spontano. Iako pripada rizičnoj skupini, srce, instinkt i znatiželja su prevagnuli pa se i ovaj put, u vrijeme korone, odlučio za rad na terenu, piše Jutarnji list.
Ne blefira, ne folira – tako će najčešće sam sebe opisati Andrija Jarak, ali i sami gledatelji. Vjerojatno ga upravo iz tih razloga ljudi toliko uvažavaju, pa kad ga vide na terenu, osjećaju mu se bliskim i javljaju kao da je riječ o kućnom prijatelju. I sada je Jarak, koji je posljednjih 15 godina dio redakcije Informativnog programa Nove TV, jedno od njezinih zaštitnih lica na terenu, među ljudima.
Andrija Jarak kaže kako mu se uvijek najteže distancirati od ljudi.
– Borba s malim nevidljivim organizmom koji živi na granici života i smrti, a hvata se na ljude, nešto je što nitko nije mogao niti zamisliti. Najteže je distancirati se od ljudi, razmišljati o tome da nekome nije najmudrije pružiti ruku jednostavno nije normalno. I pitanje je kad će se vratiti sve u normalu. Najopasnije je kad protivnika i opasnost ne vidite, a znate da je tu – govori Jarak.
Na usporedbu vremena kad je radio u vrijeme Domovinskog rata i danas, Andrija Jarak kaže:
– Istina je da ima sličnosti – psihoza i strah. Ograničeno kretanje. Ali rat je sto puta gori. Za vrijeme rata sam bio branitelj. Dubrovnik je ranjen jako, ne ponovilo se. I danas kad se toga sjetim, ‘flashevi’ se pojave u ušima i pred očima i osjećam strašan nemir. Nastojim ne misliti o tome jer je Hrvatska dokaz da se iz najvećih tragedija rađaju najljepše stvari. Dubrovnik, Vukovar, Zadar, Knin i Osijek točke su koje su najviše stradale, a u koje i danas kad dođem osjećam ponos i ljepotu. I neku snagu. Ta će snaga odagnati i koronu, samo moramo biti strpljivi. To je najteže, ali mora se i može se.
Iako pripada rizičnoj skupini nije u vrijeme korona-krize odustao od posla
Kada je kriza zbog korone počela i u Hrvatskoj, iako pripada u rizičnu skupinu zbog kardioloških problema, Jarak nije puno razmišljao o sebi već je odlučio raditi.
– Opet mi sad zvone ona tri desetljeća s početka. Staž je to koji me je između ostalog naučio da u ovom poslu nema puno razmišljanja o sebi. Sve je skoncentrirano na temu, teren, sugovornika i, najvažnije, publiku. No, ovo jest specifična situacija u kojoj morate misliti na razmak među ljudima i prije javljanja odrediti neke pripreme. Na dan potresa javljali smo se s najvažnijih točaka u Zagrebu i u javljanju uživo premijer Plenković upozorio me da ne stojimo baš kako bismo trebali, pa smo se malo pomaknuli. Nadam se da nije prenio to dragoj i poštovanoj dr. Markotić, koja tako divno skrbi o svemu. Ne bih volio biti taj koji krši propise. Uvijek se sjetim nje i odmah radim razmak – kaže Andrija Jarak.
Odluci da bude na terenu prevagnuli su srce, instinkt i znatiželja.
– I jedna jedina misao – nemate priču ako niste na terenu. Ja se baš tamo i baš tako osjećam najbolje i u naponu snage. Teren je nukleus ovog posla. Ljudi u svojim dnevnim boravcima žele osjetiti atmosferu, Richtere neke situacije. Za studio uvijek ima vremena. Teren je sada i možda, isti, više nikada. Obitelj se naviknula na moj ritam života, postao je lagano i njezin. I ovom zgodom moram svojoj obitelji zahvaliti na svemu, a ponajprije na podršci, razumijevanju i strpljenju – kaže Andrija Jarak.
Priznaje kako ne zna kad se tako uplašio kao kad je bio potres u Zagrebu.
– Izjurili smo van, ne znaš kud bi, što bi, odmah su krenuli pozivi prijatelja, zoveš okolo kako su ljudi, pitaš treba li pomoći. Kad evo i drugog, pa trećeg… Jako ružno iskustvo. A za par sati, kako kažete, na poslu sam i više se ne bojim. Samo osjetim nemoć nad prirodom i ogromnu tugu za 15-godišnjom djevojčicom koja je žrtva ovog potresa. Nikome nije teže nego njezinoj obitelji. Sve drugo će se popraviti ako smo na broju – rekao je Andrija Jarak za Jutarnji list.
