Kancelarka je bila malo iznervirana onim 31. kolovoza 2015. “Upravo smo se riješili problema s Grčkom, a pred našim vratima je nova ogromna tema”, gunđala je Angela Merkel u razgovoru sa svojom šeficom ureda, Beate Baumann, prenosi Njemačka novinska agencija (dpa).
Barem se tako sama prisjeća u svojoj autobiografiji Sloboda, objavljenoj prije godinu dana.
Tek krajem ljeta 2015. godine postalo je poznato da se u Njemačkoj očekuje 800.000 izbjeglica.
“Ali nije važno”, ohrabrivala je samu sebe. “Nekako ćemo i to izgurati. Kao što smo radili i druge stvari.”
Šefica ureda to je podržala. “Točno to možete reći na konferenciji za novinare!”
I Merkel je tada rekla: “Možemo to!”
Nitko tada nije mogao pretpostaviti da će te tri riječi postati najpoznatija izjava njezinih 16 godina na dužnosti.
„Rečenica je postala gotovo ikonična, jer je kancelarka, koja je u to vrijeme bila na vrhuncu ugleda, imala i moć imenovati (stvari)“, analizirao je politolog Karl-Rudolf Korte u intervjuu za dpa.
„U toj izjavi bilo je i ‘saberi se, nekako ćemo to progurati’“, kaže Korte.
Što je onda motiviralo kancelarku?
Frank Trentmann, profesor povijesti na Birkbeck Collegeu Sveučilišta u Londonu i autor studije Buđenje savjesti – Povijest Nijemaca od 1942. do danas, smješta izbjegličku krizu 2015. u okvir njemačke poslijeratne povijesti.
Merkeline odluke nisu bile izraz duboko ukorijenjenog humanitarnog stava, već prvenstveno oblik upravljanja krizom, izjavio je Trentmann.
Kada su tisuće izbjeglica u Mađarskoj krenule autocestom prema Njemačkoj, Merkel se, kako kaže, jednostavno suočila s izborom – ili ih pustiti unutra, ili ih vratiti i tako izazvati humanitarnu krizu i sukobe na granici.
„Tada se odlučila za manje zlo – što je klasičan primjer njezina načina upravljanja krizama“, objašnjava Trentmann za dpa. „Reagirala je na događaje jer je morala.“
Unatoč tome, za mnoge ljude u zemlji i inozemstvu Merkel je postala „sveta Angela“.
„U kolektivnoj podsvijesti, zahvaljujući Merkelinoj pomoći izbjeglicama, slika strogog, tvrdog Nijemca odjednom je nestala“, rekao je tada talijanski pisac Umberto Eco.
Američki časopis Time proglasio je političarku „osobnošću godine“ i napisao da je zahvaljujući Merkel Njemačka konačno odbacila svoju nacionalističku, militarističku i genocidnu prošlost.
Trentmann, s druge strane, ne vjeruje da se iza politike dobrodošlice krila želja za iskupljenjem za zločine nacizma. „Istraživanja iz tog vremena pokazuju da su mnogi pomagači smatrali svoje uključivanje nužnim kako bi se osigurala uspješna integracija novopridošlih.“
Prihvat 890.000 ljudi samo u 2015. bio je povijesni pothvat Nijemaca, koji će ostati zabilježen u povijesti. „Opseg te pomoći bio je zaista fenomenalan.“
Međutim, bilo je i žestokih reakcija. Savezna kriminalistička policija registrirala je više od 1.000 napada na izbjegličke domove u 2015. – pet puta više nego godinu prije.
„Kölnska Nova godina“ 2015./16., sa seksualnim napadima na žene od strane uglavnom sjevernoafričkih muškaraca, označila je kraj politike dobrodošlice za mnoge – euforiju je zamijenio strah od gubitka kontrole.
S druge strane, Trentmann podsjeća da je još 2018. u anketi 53 posto ispitanika reklo da ih čini sretnima kada se imigranti osjećaju kao kod kuće u njihovoj zemlji. Samo 19 posto reklo je da se to na njih ne odnosi.
Korte misli isto.
„Mora se istaknuti da je Merkel ponovno izabrana 2017.“
Međutim, u godinama koje su uslijedile raspoloženje se promijenilo pod utjecajem islamističkih terorističkih napada i očitog preopterećenja kapaciteta za prihvat izbjeglica, posebno u općinama.
Korte navodi da je Merkel pogriješila nametnuvši građanima mnogo imigracije, umjesto da je prvo pregovarala s društvom.
„To je ključna stvar. Ljudi su svakako spremni podnijeti raznolikost, ali ta spremnost nije beskonačna. Prava mjera mora se široko raspravljati i odlučivati u predstavničkoj demokraciji, a taj proces na početku nije postojao. To se moralo nadoknaditi u godinama nakon 2015.“
Raspoloženje tog vremena sažeo je tadašnji predsjednik Njemačke, Joachim Gauck, rečenicom: „Naše srce je široko, ali naše mogućnosti su ograničene.“
Rastuća nelagoda dijela stanovništva zbog masovnih migracija omogućila je uspon desničarske Alternative za Njemačku (AfD), kojoj je nakon završetka krize eura hitno trebala nova velika tema.
Do danas je Merkelina rečenica predmet rasprave.
Trentmann naglašava da je rečenica postala toliko poznata upravo zbog svoje dvosmislenosti. „Što, na primjer, znači riječ mi? Znači li civilno društvo, državu ili oboje?“
Na kraju se ispostavilo da su mnogi političari prvenstveno mislili na građane.
Međutim, zemlja je ubrzo krenula u potpuno drugom smjeru.
„Azilni paket II“ iz proljeća 2016. mnogi su ljudi koji su pomagali izbjeglicama doživjeli kao šamar u lice, jer je tada Merkelina vlada ograničila spajanje obitelji i ubrzala postupke azila i deportacije.
Mnogih volonteri su mislili da ih vlada podriva. To je dovelo do razočaranja koje je kasnije pripremilo teren za današnju restriktivnu njemačku migracijsku politiku, zaključio je Trentmann.
Staračko njemačko društvo i dalje zavisi od migracije. Različitost je za Njemačku nužna da ostane održiva, naglašava Korte.
Ali on i upozorava da previše različitosti može da preoptereti društvo – i na kraju djeluje razorno na sustav.
Fenix-magazin/MMD/dpa
