Slogani Studentskog pokreta u Zagrebu 1971. godine / Foto: Preslik Matica hrvatska

50. OBLJETNICA HRVATSKOG STUDENTSKOG POKRETA: Bez televizijskih kamera i političara, nažalost i bez studenata koje o tom događaju nitko ništa nije naučio

Sitna rosulja kao da upozorava: dosta je bilo vrućina, nećemo valjda preskočiti zimu.

 

Piše: Dr. Jure Burić

jure buric jpg
Dr. Jure Burić / Foto: Fenix (O.A.)

Ipak je malo prohladno. Vratar ispred Studentskog centra u Zagrebu uljudno me pita kako mi može pomoći, vidjevši kako se ovako star s ovim mojim starim, ali još uvijek dobrim “bendžom” motam po parkiralištu.

Kad sam mu rekao zašto sam tu nakon punih pedeset godina, samo je podigao rampu, naklonio se rekavši: Gospodine parkirajte tamo pored onoga bijeloga i nećete trebati ništa platiti. Nije zbog novca, ali baš lijepo od dečka zbog njegove geste, jer mu se ni otac vjerojatno nije bio rodio u vrijeme hrvatskog studenstskog pokreta.

Cijeli prostor ispred Studentskog centra je prazan, samo po koji student zagledan u svoj mobitel prođe ili zastane dok poruke tko zna kome šalje. Ni unutra nema neke gužve. Studentski restoran je zatvoren. Onaj “Express” na desno-nije. On radi. I tamo se već mogu vidjeti grupice koje čavrljaju i završavaju svoje obroke.

Evociranje uspomena

Upitam blagajnicu mogu li  i ja nešto naručiti. Možete, reče mi, ali ne po studentskim već po po ovim cijenama koje stoje na zidu, jer vi sigurno niste student. Nisam gospođo draga, nisam već dugo niti student a niti sam odavno jeo u ovom restoranu, odgovorih joj i da me želja mine naručim hrenovke sa senfom uz komad kruha i bocu vode, jer nema više one s vode vodoskoka – besplatne.

Evociram uspomene. Nisam baš često u “Express” navraćao. Bio je skup. Samo bi pored njega proletio u menzu po tanjur dobra graha za bon kojeg bi na početku mjeseca kupio. Trideset dana, trideset bonova. Trideset za ručak, trideset za večeru, pa ukoliko bi nekad negdje što drugo “žvaknuo”, bon bi se podigao u zrak ispred Studentskog centra i unovčio po “kupovnoj” cijeni. Nije bilo  šverca ni zarade na sirotinji.

Arhivska slika studenstkog pokreta u Zagrebu 1971. godine / Foto: Preslik Matica hrvatska

Nedjeljom, kad  bi bio obvezno “Bečki odrezak” ili njegov puno manji brat, kolona studenata u redu za ručak završavala je na Savskoj, a čekalo bi se po sat-dva dok ga se ne bi i tako malenog dočepalo. Nije nam bilo dosadno. Uvijek bi se išlo s društvom i čavrljalo. Nije bilo tada mobitela. Bila je živa riječ, a ne tipkovnica.

Da, tako je nekad bilo! Živo, oskudno, a zanimljivo. Danas, na 50-tu obljetnicu Sudentskog štrajka, koji bi za sve narode svijeta osim za Hrvate, bio događaj od iznimne važnosti, samo tuga i nevolja. Ne zna se što je gore. Ovaj nesretni koronavirus koja ti ne da nigdje pristupiti ili potpuno negiranje ili nezainteresiranost ljudi koji u ponedjeljak 22. studenog na proslavu godišnjice u Zagrebu nisu mogli ili nisu htjeli doći. Nije bilo ni televizijskih kamera, nije bilo ni aktualnih političara, a ni studenata koje kroz sve ovo vrijeme nitko ništa o tom dogođaju nije naučio.

Bez TV kamera

Dobro, sve mi nekako i može biti jasno ali mi nikako nije jasno kako to da nacionalna televizija HRT i državna agencija Hina, kakva god one bile, nisu poslale svoje novinarske ekipe kako bi popratile događaj. Ne da nisu poslale nikoga, nego taj događaj nisu ni spomenule. A možda ja i griješim, jer sam samo pratio TV kalendar i vijesti u devetnaest. Tamo sam vidio kako je bilo mjesta i za ružičastu revoluciju u Ukrajini te i za “kučke i mačke”, al’ za studente iz 1971. godine nije bilo mjesta niti spomena.

Možda stoga što su oni koji nas danas vode u to vrijeme bili posve mali ili su tek bili izašli iz pelena ili prohodali. Kako se oni mogu sjećati, bili su mali kao što su i danas mali samo što to od svoje veličine ne vide.

Baš sam bio tužan da nas se na onom istom mjestu u Studentskom centru, gdje nas je nekada bilo nekolike tisuće, u ponedjeljak se nađe tek nas pedesetak. A od “studentskih prvaka”, samo Budiša, Žužul i ja. Bila je to prigoda u kojoj smo se na lijep i dostojanstven način mogli sjetiti naših pokojnih prijatelja čija su junačka srca prije pedeset godina u istom tom prostoru kucala, nadala se i vjerovala u bolju Hrvatsku: Ante Pardžik, Srećko Mandić, Jerko Đerek, Šime Križanac, Jakov Šupe, Jure Juras, Bruno Bušić, Ferdo Bušić, Filip Vučak, Egidio-Diđi Čepulić, Ilija Petrušić, Pakiša Radica, Pero Đurković, Marko Kovačević….. i vjerojatno još mnogi drugi koji se trenutačno ne mogu sjetiti, a koji su itekako zaslužili su da ih se spomene.

Mogli smo se sjetiti i “puku objaviti” kako smo baš na ovome mjestu izabrali svoga prvoga studenta prorektora Ivana Zvonimira Čička, pobjedivši tako komunističkog kandidata Damira Grubišu kojeg su komunistički novinari već dan ranije “izabrali”, a neke budaletine mu unaprijed i čestitali na izboru. Tu smo skinuli i tadašnju “partijsku elitu” na čelu sa Slobodanom Langom i izabralu Antu Paradžika za Predsjednika saveza studenata Hrvatske, a Dražena Budišu za Predsjednika saveza studenata Zagreba.

Mogli smo sve to proslaviti, a eto nismo. Ništa za to, budemo mi to ispravili za stotu obljetnicu. Valja će do tada na vlast doćo i neka hrvatska, domoljubna opcija kojoj će ovaj i slični događaji iz hrvatske povijesti nešto više značiti nego danas.

Fenix-magazin/SIM/ Dr. Jure Burić

Pogledajte drugo

NAKON 16 GODINA NA ČELU NJEMAČKE: Angela Merkel je otkrila što želi prvo učiniti nakon povlačenja iz politike

Nakon šesnaest godina na čelu Njemačke, prvo što Angela Merkel želi učiniti nakon povlačenja iz …