Sa 69 godina na leđima Zagrepčanin Ivan Ban, bivši dugogodišnji djelatnik Mercedesa je strastveni nogometaš. Došao je u Njemačku početkom sedamdesetih i odmah nastavio s igranjem nogometa u njemačkim klubovima Oberlige, što je tada bila treća liga DKB.
Tek dva desetljeća kasnije početkom devedesetih se pojavljuje u JNK Radnik Sindelfingen a godinu kasnije je i pomalo igrač (već 43 godine) i trener novoosnovanog NK Zagreb.
Trener će u Zagrebu biti do prije godinu i pol a dugo je predsjednik kluba koji ima lijepe prostorije u središtu grada od 50 tak tisuća stanovnika.
– Za nogometnog sam sudca položio prije 25 godina kada sam radio kod WFV ispit za nogometnog trenera. U sklopu svega, sam morao položiti ispit prve pomoći, donijeti potvrdu o nekažnjavanju i ostalo.
Propisi su to nalagali, trebalo mi je i to. Propis je bio jasan da sam morao godišnje suditi 15 do 25 utakmica i to važi i sada. Novost
je što sada moramo četiri put u godini pohađati posebne ispite usavršavanja i sudačke spremnosti tako da i suci moraju biti spremni i da to nije samo hobi trčkaranje nedjeljom poslije ručka.
– Kome sudite? Morate ipak priznati da sa 70 na leđima ne možete biti najspremniji i najambiciozniji?
-Točno je. Sudačke organizacije imaju svugdje iste probleme, nedostatak sudaca. Nastoje se pridobiti ali ne ide baš glatko.
Mnogi dođu samo zbog potvrde za trenersko usmjerenje, i više ih nema. Bez čvrste volje ni u kojem poslu ne možeš imati uspjeha. Ja sam ipak, mada pomalo i kasno, zavolio suđenje.
Vodim uglavnom utakmice juniora i veterana i to mi je dovoljno. Nadam se na obostrano zadovoljstvo.
– Kada ste u suđenju najzadovoljniji ?
– Najsretniji sam kada mi neki 14-ogodišnjak pruži ruku i čestita na dobrom „leistungu“.
Cijenim i kada iste riječi čujem i od bivših igrača koji dođu na utakmicu da se prisjete mladosti i da gledaju unuke. Trudim se uvijek biti normalan. Prije utakmice obavezno uđem u svlačionicu i razgovaram s igračima, to je pola posla, lakše se razumijemo.
Za sve ove godine dijeljenja nogometne pravde samo sam dva puta pokazao crveni karton. Možda sam i tu pogriješio, tko zna. Prije sam kao trener smirivao igrače riječima „i suci su ljudi,“ sada pak kažem :“- I trenere treba razumjeti da ponekada reagiraju brzopleto“.
– Bez zajedničke suradnje ne bi išlo i ne bi bilo najljepše sporedne stvari na svijetu.
– Rekao nam je na koncu razgovora Ivan Ban iz Sindelfingena koji je kao i većina Hrvata u Njemačkoj preokuporan s Dinamovom utakmicom sa Benficom.
Fenix-magazin/NM/ B. Žepić
