Sreća je ponekad pitanje stava! Da smo svi trebali biti isti, bili bi! Bog je odlučio da se razlikujemo. Nekome je sreća kad u svom rodnom mjestu ima bilo kakva primanja, dok netko drugi mora iz rodnog mjesta otići da bi pronašao sreću.
Netko je sreću pronašao u svijetu koji mu nudi puno više mogućnosti, dok se drugi osjećaju sretnima samo na svom ognjištu. Već je neko vrijeme česta tema i pitanje gdje je i zašto je netko otišao? Odlasci postaju sve češći i zabrinjavajući.
Iz Hercegovine su ljudi uvijek odlazili. Odlasci su bili zbog mnogo razloga. Dosta njih je išlo u tuđinu iz ekonomskih razloga. Većina obitelji po selima je imala više djece i bar jedno je bilo primorano ići u svijet trbuhom za kruhom.
Tako bi se u vrlo kratkim vremenu moglo pomoći obitelji u financijskom smislu. Zarađivale su se njemačke marke, pa bi se u šali znalo reći da je bilo takvo doba dobre zarade da ih “krava ne može sažvakati”.
Sada je sve drugačije, ali ljudi opet idu…svako iz svojih razloga. Traži se “komad tuđeg sunca da se ogrije”
Jedino je je isti ostao put “kući” za vrijeme blagdana. Ali, i dolasci su se promijenili. Kada bi naši krenuli iz Njemačke kući za Božićne blagdane, nemoguće je bilo da se ne ponesu neke stvari koje “mirišu na Njemačku”.
Kutije praška za rublje su neizostavne, a ta “tradicija” se sačuvala do danas. “Kada se njime opere veš, miriše cijela ulica”- u šali bi znali reći .
U vrijeme nestašice kave hercegovačkim prostorima, po par kilograma Minas nepržene kave je bilo obvezno staviti u prtljažnik i ponijeti svojima.
Nekada su se i šteke cigareta nosile iz bescarinske zone kada bi se išlo “kući”, danas se nose za Njemačku.
Puno toga se promijenilo.
Istina, da gradovi i mjesta “ožive” na neki drugačiji način kada se iseljenici za blagdane vrate u rodni kraj.
Blagdanska okupljanja uže i šire obitelji su ono što svakoga raduje.
Ti trenutci su posebni.
Naročito kada se roditelji susreću sa svojom djecom. Za svaku majku njeno dijete je uvijek dijete, bez obzira ima li 5,15, 25 ili 55 godina.
Majke bi vrlo često znale reći da su im srca puna jedino u vrijeme Božića i Gospojine jer su im sva djeca na okupu. Majke su te koje nesebično svojom ljubavlju i požrtvovnošću drže obitelji na okupu. Majke su i te koje, kada im djeca krenu natrag u Njemačku, bi najradije utrpale sve što imaju u auto svojoj djeci, govoreći”to je domaće, nije prskano, zdravo je i valjat će”
Tako da se prtljažnici ponovno puni, samo ovaj put ne sa stvarima koje “mirišu na Njemačku” već s onim puno ljepšim i toplijim, onim što miriše na majčine ruke.
Taj miris nema zamjenu i ne može se kupiti ma koliko god cijenu bili spremni platiti.
Čuvamo ga u srcu od Božića do Božića!
