U Baselu u postoje dva hrvatska nogometna kluba, NK Posavina i NK Alkar. U Posavini igra Marijo Mrkonjić, a u Alkaru Željko Madžarević. Obojica su najbolji strijelci svojih klubova, a Madžarević je i najbolji strijelac lige. Obojica su iz Babine Grede, a i u Posavina i Alkar imaju dosta igrača iz tog popularnog slavonskog mjesta. Uz sve to su i rođaci koji se poštuju i cijene.
Razgovarao: Josip Mijić
Za početak razgovora, kojeg smo zamislil kao priču o njima, zamolili smo ih da nam ispričaju kako su išle njihove nogometne karijere do sadašnjih klubova Posavine i Alkara.
Mario Mrkonjić (Posavna) je ispričao svoj nogometni put koji je kao zanimljiv.
-Ja sam sa 12 godina počeo igrati nogomet i prošao sam sve juniorske selekcije u klubu koji se zove U.S.Olympia Basel. Igrao sam na svim pozicijama, pa i na poziciji vratara. Sa 17. godina sam prešao u SC Baudepartament Basel koji je tada igrao u 2. regionalnoj ligi. Tamo sam proveo jednu sezonu kao rezervni vratar, s time da sam skupio 10-tak nastupa. Nakon tog iskustva prešao sam u NK Alkar Basel gdje mi je otac (Željko Mrkonjić) bio trener.Ideja je bila da ja branim na vratima, a on vodi momčad. Ali na prvoj utakmici se dogodilo da je bilo premalo igrača tako da je tata ipak stao na vrata, a mene stavio na lijevo krilo. Za napomenuti je da je moj otac veliki nogometni zaljubljenik, desetljećima je aktivno branio i sada je trener NK Posavine.
Kako sam u toj prvoj utakmici zabio tri pogodka, trener (tata) je ipak odlučio da ja nastavim igrati a ne braniti. Te godine smo ušli u višu ligu, a potom nažalost vež sljedeće godine smo ispali iz 3. amaterske lige Basel. Nakon toga sam otišao dvije godine igrati za momčad AS Timau Basel (Regionalna liga). Tamo sam bio standardni igrač. No, nedostajalo mi je naše hrvatsko društvo i odlučio sam priključiti se momčadi Alkara. Onda sam s ocem prije četiri godine prešao u NK Posavinu. Trener Posavine je tada bio proslavljeni igrač Marko Topić. Njegova vizija budućnosti kluba me je jako zainteresirala i to je bio jezičak na vagi za prelazak u NK Posavinu.
FM: Ništa manje nije zanimljiv ni nogometni put Željka Madžarevića (Alkar).
-Moj nogometni put je krenuo od 6. godini kada sam počeo igrati u nogometnoj školi u Babinoj Gredi, u kojoj sam prošao sve uzraste. Sa 16. godina sam počeo igrati za seniore tog kluba. Sa 17. godina sam prešao u NK Graničar iz Županje koji se natječe u 3. HNL, a u kojem sam ostao godinu i pol dana. Nakon toga sam se vratio i igrao za NK Šokadija iz Babine Grede. Postali smo tada prvaci 1.Županijske lige i ušli u 4. HNL. U to vrijeme sam u prosjeku po sezoni postizao po 25 pogodaka. Kao 21-godišnjak sam 6 mjeseci igrao za NK Marsoniju iz Slavonskog Broda. Iz Marsonije sam stigao u Švicarsku. Zadnje tri godine sam u Alkaru i postigao sam više od 80 zgoditaka. Prošle godine sam bio najbolji strijelac lige sa postignutih 44. zgoditka.
FM: Iako ste rođaci i često se družite, a ipak ne igrate u istom klubu. Zašto?
Mrkonjić: Dobro pitanje…. Mislim da je stvar u tome tko se s kime više druži. Željkovi prijatelji su u Alkaru a moji su u Posavini. Barem dobrim dijelom je tako u oba slučaja. Samo jednom smo imali priliku igrati skupa i to u Babinoj Gredi na turniru “Ulica”. Tada smo se u igri jako dobro slagali i vjerujem da bi i danas bili strašan duo u bilo kojem od ova dva naša klubu. Tko zna, možda i zaigramo jednog dana zajedno.
Madžarević: Ne igramo zajedno zato što je Marijo igrao za Posavinu i prije nego što sam ja stigao u Alkar. Ali to nas ne spriječava da dolazimo gledati i navijati jedan za drugoga kada ne igramo u isto vrijeme.
FM: Obojica ste iz Babogredci u klubovima u kojima, kao i u samom Baselu, ima dosta ljudi iz Babine Grede.
Mrkonjić: Da, točno. U Posavini nas ima oko 6-7 aktivnih igrača iz Babine Grede, a svi smo nekad igrali i za Alkar.
Madžarević: Alkar je također pun igrača iz Babine Grede kao i Posavina. Svi se jako dobro poznajemo i svi imamo jako dobar odnos. A to je najbitnije.
FM: Kako je ova kriza utjecala na Posavinu, a kako Alkar?
Mrkonjić: Ova korona je više pogodila Alkar koji je bio na najboljem putu ulaska u 3. ligu, a gdje im je i mjesto. Kod jes je drugačije. Mi smo se bili osigurali na dobrom 4. mjestu na 5. bodova od prvog i 15. od zone ispadanja. Meni je osobno žao zbog završetka sezone jer sam u prvom dijelu sezone postigao 14. pogodaka. I mislim da bi se tako i nastavilo i do kraja. Ali što je tu je.
Madžarević: Ova pandemija nas je jako pogodila. Bili smo prvi na ljestvici sa 5. bodova prednosti. Išli bi u 3. ligu bez problema. Ali zbog korona krize, sezona je poništena i opet ove godine moramo iznova. Ali budući imamo odlične igrače i sposobnu upravu, mislim da su naša očekivanja o osvajanju prvog mjesta posve realna.
FM: Na kraju smo jedno pitanje postavili samo Mrkonjiću. A bilo je kako je igrati i trenirati u momčadi gdje mu je otac trener.
Iskreno nije lako…haha… Sjećam se vremena dok smo otac i ja bili u Alkaru. I jedan i drugi volimo pobjeđivati. A to nažalost nije uvijek moguće. Kad bismo izgubili, morao sam sedam dana slušati njegove kritike doma. Bio bi jako ljut ako nisam dobro igrao. Razumljivo mi je to jer on jako voli nogomet, voli pobjeđivati i jako je privržen klubu. Kako smo stariji, tako se situacija mijenja. On je postao mirniji, a ja malo nemirniji. Sada se puno više čuje mene nego oca. Šalu na stranu.
Meni je jako drago što mi je otac trener, ili trener otac. Oduvijek sam gledao što on radi, kako u nogometu tako u životu. Otac mi je trener, najbolji prijatelj, moj idol….
Fenix-magazin/SIM/Josip Mijić
