Već tri desetljeća, Zvonko Božinović kroz svoj novinarski rad, prati priče o odlascima i povratcima, o sudbinama razasutima diljem svijeta, ali i o onim nevidljivim vezama koje Hrvate izvan domovine i dalje čvrsto vežu uz njihove korijene. To su priče o čežnji i pripadanju, o borbi da se očuva jezik, običaji i osjećaj rodnog kraja, čak i kada su generacije već rođene daleko od njega.
Piše: Marijana Dokoza
No za HRT-ova novinara i urednika iseljeništvo nikada nije bilo samo profesionalna tema. Ono je duboko utisnuto i u njegovu osobnu priču. Očev život u Njemačkoj oblikovao je njegovo razumijevanje života između dviju domovina hrvatskih iseljenika, tog nekog neobičnog prostora u kojem se istovremeno pripada i iz njega vječno odlazi, ali nikad zapravo ne ode. Upravo zato iseljeništvo ne promatra samo novinarski, nego i srcem, s empatijom koju ne možeš naučiti, već je imaš ili nemaš u sebi. Nedavno je dobio i priznanje za 20 godina medijskog praćenja Večernjakove domovnice i sudbina Hrvata koji su prošli kroz ovaj izbor koji organiziraju Fenix-magazin i Večernji list.
Veza s Njemačkom
Božinović je rođen 1964. godine u Vrlici u Dalmatinskoj Zagori. Otac mu je više od dvadeset godina radio u Njemačkoj kako bi othranio i školovao svoju djecu.
– Radio je u Njemačkoj na baušteli, o odškolovao nas četvero djece. Poštujem to i zahvalan sam mu na tomu, kaže Božinović.
Njegov profesionalni put započeo je krajem osamdesetih, u vremenu kada je novinarstvo bilo kudikamo drugačije od današnjeg – pristupalo mu se na temeljitiji i posvećeni način. Sa svakom godinom koja je slijedila, Božinović je dobivao nova iskustva, priče, tragove koje će kasnije utkati u svoj prepoznatljiv način pripovijedanja.
Na Hrvatskoj radioteleviziji je od 1989., najprije kao suradnik u „Zagrebačkoj panorami“, a već od 1991. kao ratni reporter, Božinović je bio ondje gdje je bilo najteže, na gotovo svim bojištima u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, u koje je kao novinar ulazio čak devet puta dok je bilo potpuno opkoljeno, ostalo je jedno od onih mjesta koje novinara zauvijek promijeni. U takvim okolnostima ne bilježe se samo činjenice i vijesti, već sudbine, strahovi i hrabrost.
Ratna prijateljstva nikad se ne prekidaju
Tijekom ratnih izvješća u Sarajevu je upoznao Stipu Puđu, tadašnjeg ratnog dopisnika za Hinu, s kojim je sklopio prijateljstvo koje traje cijeli život.
– Prijateljstva koja se steknu u ratu nikada se ne prekidaju, kaže Zvonko. Upravo zbog te veze, dolazak u Bad Homburg posljednja dva desetljeća za njega je zadovoljstvo i privatno i poslovno.
Prisjećajući se početaka Večernjakove domovnice, čiji je inicijator Stipe Puđa, Božinović govori s posebnim poštovanjem: – Prva Domovnica je održana u Frankfurtu prije točno dvadeset godina, a već tada nosila je u sebi nešto dugoročno. Bila je to ideja koja je od samog početka davala naznake da će trajati. Dvadeset godina kontinuiteta, pa to je prava rijetkost.
Zanos koji je nosio generacije Hrvata
Početci Domovnice imali su posebnu emociju, kaže Božinović, okupljanja hrvatskog iseljeništva značila su mnogo više od samog susreta. Bila su znak zajedništva, pripadnosti i nade u povratak rodnom kraju, zanosa kakav se osjećao među Hrvatima u prekooceanskim zemljama.
– Sjećam se tisuća ljudi na ulicama tijekom proslave Dana državnosti u San Pedru, velikih obljetnica hrvatskih župa u New Yorku i Chicagu. Bio je to zanos koji je nosio generacije Hrvata, prisjeća se Božinović.
Danas je slika iseljeništva drugačija. – Oduševljenje hrvatstvom splasnulo je. Hrvatska je ostvarila ono o čemu se nekada sanjalo: ima svoju državu, dio je EU, NATO-a i UN-a. S tim ispunjenjem došlo je prirodno smirivanje emocija koje su nekada pokretale mase, mišljenja je.
Puno se promijenilo, ali Domovnica ima isti žar kao na početku
Ljudi danas lakše putuju, brže komuniciraju, udaljenosti su manji problem. – Velika okupljanja ustupila su mjesto intimnijim oblicima povezivanja, ili zavičajnim proslavama, ali Domovnica i dalje ima isti žar kao na početku. Posebno me dirnulo na ovogodišnjoj dodjeli nagrada kad je cijela dvorana ustala kako bi pozdravila naše hrvatske branitelje u Bad Homburgu. Vjerujem da to nitko tko je bio na toj večeri nikada neće zaboraviti, kaže Božinović.
Tri desetljeća„Glasa domovine“
Kroz sve godine, profesionalni put Božinovića ostaje čvrsto usmjeren na Hrvate u iseljeništvu i njihove priče. Osam godina je bio i urednik Znanstvenog i obrazovnog programa, a kao urednik Satelitskoga programa, potom i Redakcije za dijasporu, godinama je stvarao sadržaje koji povezuju raseljenu Hrvatsku s njezinim središtem. Uređivao je „Vijesti“, „Tjedni pregled“, „Saborske kronike“, „Raskrižja Federacije“ i „U potrazi“, ali posebno mjesto zauzima 1996. godina, kada pokreće „Glas domovine“ – emisiju koja s vremenom prerasla televizijski okvir i postala most između ljudi, domovine i iseljeništva.
– Kad je završio rat, počeo sam se baviti iseljeništvom. Pokrenuo sam emisiju „Glas domovine“. To mi je bio prirodan slijed događaja jer je moj otac proveo više od 20 godina u Njemačkoj, dva strica su mi bila u Njemačkoj, a jedan u Australiji. Od kada znam za sebe imam vezu s iseljeništvom, meni je iseljeništvo u krvi, nekako mi je od samog početka predodređeno, kaže.
Kroz dokumentarne filmove vodio je gledatelje diljem svijeta – od Australije i Brazila do Južne Afrike i SAD-a. Bilježio je živote hrvatskih ribara, rudara opala u australskoj pustinji, zajednica okupljenih oko župa i dječjih festivala.
Gubi se romantičarski pogled na domovinu
Ipak, priznaje kako se posljednjih godina polako gubi nekadašnji romantičarski pogled na domovinu.
– Danas ljudi jednostavno idu tamo gdje im je bolje i gdje im je ljepše. Svijet se promijenio, granice su propusnije, život dinamičniji. Putuje se više nego ikad, odluke se donose pragmatičnije. Ipak, u svemu tomu ima i dobroga jer sve češće susrećem mlade ljude koji se vraćaju u Hrvatsku. Dolaze studirati i ostaju. Ako u Hrvatskoj bude dobro, ljudi će se vraćati i bez projekata Vlade RH, a dobro je da takvih projekata ima, kaže.
Priča koju će pamtiti cijeli život
Jedno posebno putovanje koje će pamtiti cijeli život je Coober Pedy, jedinstveni rudarski gradić u pustinji južne Australije. Ljudi ondje žive pod zemljom, radeći u rudnicima opala. U gradu postoji i Hrvatski dom. – Zanimljive su priče tih ljudi koji su tamo došli ili zbog bijega od realnosti, poslovnih ili privatnih problema. Ima jako puno Hrvata, imaju misu na hrvatskom, crkva i hotel su pod zemljom. Čak postoji rudarska čizma kao putokaz prema groblju. Čizme pričaju priču o rudarima koji su izuli prvu čizmu pored rudnika, a drugu pred grobljem gdje su pronašli svoje posljednje počivalište, prisjeća se Božinović.
Ima ljudi koji, kaže Božinović, i u sedamdesetima kopaju i traže opal. Kad ih upitate zašto to rade kad su u mirovini, često odgovore: – Bolje rat nego u penziju, jer iz rata se možda i vratite, ali iz penzije se još nitko nije vratio.
Ako se ljudi prestanu susretati gotovo je!
Za svoj rad Božinović je dobio brojna priznanja – godišnju nagradu Hrvatskoga svjetskog kongresa 2003., Spomenicu Domovinskoga rata i medalju „Oluja“. No, više od priznanja ostaju ljudi, susreti i priče koje se ne zaboravljaju.
Na kraju ove priče, Božinović poručuje: – Ne zaboravite da je iseljeništvo sastavni dio Hrvatske! A kad je riječ o novinarima i pričama o iseljeništvu, hvala Bogu na ljudima poput Stipe Puđa, kojima je još uvijek stalo do hrvatskog iseljeništva i istine. Domovnica ima puno veći značaj nego što se na prvi pogled čini, ona okuplja ljude. Jer, ako se ljudi prestanu susretati, gotovo je!
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
