Kako je moguće da tek nakon četiri godine Josipović postavlja pitanje zapošljavanja u sigurnosnim službama?
Hrvatska je godinama devastirana, pljačkana za privatne interese. Jedan od glavnih krivaca jest sustav koji je to dopuštao, i još uvijek dopušta. A unutar sustava, jedan od glavnih krivaca svakako su tajne službe koje su po svojoj definiciji i zakonskim ovlaštenjima prve trebale na udar uzeti sve koji su radili protiv zakona, koji su na veliko pljačkali državnu imovinu, proračun, varali državu. Službe su trebale što više takvih postupaka detektirati, otkriti, spriječiti, preduhitriti, na njih upozoriti, kako bi sustav to na vrijeme sankcionirao. Umjesto da su službe štitile, one su svojim nečinjenjem zapravo drastično ugrozile našu nacionalnu sigurnost.
Pitanja na koja još uvijek nema odgovora
Ali ne, umjesto da se bave svojim poslom, svaka čast pojedincima profesionalcima, službe su godinama služile i još uvijek služe politici, političarima, klanovima, služe za političke obračune, namještaljke, medijske rekete, ucjene, za privatne biznise, za uhljebljivanje svih i svakoga. Zato je i na prvi pogled dobro zazvučala inicijativa predsjednika Ive Josipovića koji bi sada sazvao Vijeće za nacionalnu sigurnost, i to na temu zapošljavanja u sigurnosnim službama. A sve nakon hajke koja se dignula zbog jednog navodno sumnjivog nezakonitog slučaja, a gdje je u pozadini obračun s HDZ-om i Tomislavom Karamarkom. Naravno, sve treba istražiti, pa i to je li Karamarko kriv ili nije. Ali je nevjerojatno nešto drugo. I tu pada u vodu sva Josipovićeva objektivnost.
Tajne službe su drastično ugrozile našu nacionalnu sigurnost
Prvo, je li točno da je Josipović već više od četiri godine šef države? Je li točno da je po Ustavu sunadležan za rad i funkcioniranje sigurnosnih službi? Je li točno da je u svoj tim odmah u izbornoj noći preuzeo savjetnike Stjepana Mesića, u prvome redu Sašu Perkovića i Sinišu Tatalovića? Ako je sve to točno, a valjda jest, kako je moguće da tek nakon četiri godine Josipović postavlja pitanje zapošljavanja u sigurnosnim službama? Ili, da idemo dalje. Je li točno da su za Mesićeva i Josipovićeva mandata u sigurnosnim službama zapošljavane intimno bliske osobe te djeca pojedinih predsjednikovih savjetnika? O tome bruje novinarski izvori, i zna se točno o kome se radi. Je li moguće da o tome nikad ništa nije čuo ni saznao Saša Perković, dugovječni Mesićev i Josipovićev savjetnik za nacionalnu sigurnost? Je li moguće da o tome nikad ništa nije znao Mesić, a da danas o tome ništa ne zna Josipović?
Samo borba za očuvanje privilegija i pozicija, ništa više!
Zašto je Josipović šutio više od četiri godine? Zašto nije radio svoj posao? Nije li njegova inicijativa samo još jedna zloporaba položaja i ovlasti, dnevnopolitički obračun preko leđa sigurnosnih službi? Ili ako ga u tome smjeru vodi njegov savjetnik Perković, zar naš šef države ne vidi da ga savjetnik loše, krivo savjetuje? Ili možda ipak Josipović na sve to pristaje? Kakva je Josipovićeva pozicija, moglo se zaključiti i iz njegovog istupa, da bi on pisao knjigu o odluci Vrhovnog suda u slučaju Zdravka Mustača, jer je njemu čudna odluka i u slučaju Josipa Perkovića i izručenja Njemačkoj. Ali ni jedne riječi o žrtvama, gdje je obitelj Đureković? Ili je to ta njegova nova pravednost, koja isključuje žrtve druge strane?
Upravo na ovim primjerima pada sva Josipovićeva vjerodostojnost. Izvana njegovana retorika, njegovan izgled, a iza zavjese ništa novoga, nikakva nova pravednost, nikakvi rezultati, samo borba za očuvanje privilegija i pozicija. I obračuni sa svima koji se tome suprotstave, koji drukčije misle. Kako se izbori bliže, toga će biti sve više, jer naš šef države postaje sve nervozniji. Šteta, opet godine koje su pojeli skakavci.
Zvonimir Despot
