Zamislite da su vam ubili oca, sina, brata, i više njih, i da do danas ne znate za njihov grob, da ih niste pokopali, jer nemate njihove posmrtne ostatke.
A istodobno gledate ljude koji su sudjelovali u ubojstvima, likvidacijama, i ako ih ne sretnete na ulici, gledate ih kako vam se cerekaju preko TV ekrana. Ili, zamislite da su vas silovali i da godinama u sebi nosite tu strašnu traumu, da se bojite o tome govoriti, a kamoli tražiti neku pravdu, dok vaši silovatelji hodaju oko vas, i nikome ništa. Sjetite se koliko je godina trebalo da žene silovane u ratu od strane srpskog agresora konačno počnu progovarati o tim teškim trenucima, i da im je država isplatila neku odštetu koja ne može nikako biti u razini s kažnjavanjem zločinaca. A oni i dalje slobodno okolo šeću. Ne samo to, sjetimo se samo podsmjeha koje su te žene doživljavale, sjetimo se samo Vesne Pusić i njezinih sramotnih ispada na njihov račun.
Teške traume
I onda zamislite da je sve te zločine pokrivala JNA, njezino vodstvo, koje nikad nije procesuirano. I onda u Hrvatsku dođe bivši haški tužitelj Serge Brammertz, i na pitanje, zašto Haški sud nije procesuirao vrh JNA, lakonski odgovori: „Još uvijek je u tijeku proces protiv Stanišića i Simatovića koji su bili u direktnoj vezi s Beogradom. Što se tiče JNA, vjerujemo da će pravosudna tijela u regiji nastaviti naš posao.“ Ali ga zato još uvijek debelo svrbi što je Haški sud oslobodio Gotovinu i Markača. To ne može prežaliti, ali nije ga briga za vrh JNA. To što je najviše osuđenih u Haagu bilo Srba nikako nije dovoljno da bi se zadovoljili haškom pravdom. Jer su ključni igrači izmaknuli kazni, a puno njih nije bilo ni zahvaćeno istragama i optužnicama.
Eto, to je taj okvir koji muči sve one koji nose teške traume iz rata i agresije. To je okvir u kojemu do danas svi živimo, imali traume ili ne. Jer se svaki zločin treba procesuirati, svakog zločinca treba privesti pravdi! To je okvir i u kojem godinama djeluje hrvatsko pravosuđe. I zato je više nego potrebno razumjeti ljude koji se ne mogu pomiriti s time da zločin nije sankcioniran. Bez obzira kako promatrali nedavni prosvjed u Vukovaru, ključ svega je da se u središte treba staviti žrtva, da se treba što više riješiti pitanje nestalih, da ulicama ne mogu slobodno hodati oni koji su silovali i ubijali. Ali ima još nešto. To što među srpskim življem ima sigurno onih koji znaju puno toga, koji bi mogli znati i mjesta nekih grobnica, sudbinu nekih nestalih, imena zločinaca, ali vlada opća šutnja! To Hrvati znaju, i kako onda živjeti s time?
Koliko HDZ već vlada Hrvatskom?
Nisu li potresna svjedočanstva prikazana na vukovarskom prosvjedu dovoljan alarm da se hitno treba učiniti puno više nego dosad? Koja je to država koja u prvom redu neće zaštititi svoje ljude, svoje građane? Ne samo to, kako se od ove odgovornosti može izostaviti Plenkovićeva Vlada? Pa nije ona pala s Marsa! Koliko HDZ već vlada Hrvatskom? Koliko je Plenkovićevih ministara već ranije bilo na funkcijama? Evo samo primjer ministra Bošnjakovića. On je već bio ministar pravosuđa! I sad bi njega trebalo izuzeti od bilo kakve odgovornosti?
Ovo ne bi smjela biti tema koja bi se dijelila na vlast i oporbu, na lijeve i desne. To je tema oko koje bi trebali imati konsenzus. Odgovorne su sve vlade, sve stranke koje su bile na vlasti, jer nisu učinili dovoljno, ili su čak opstruirali, ili im nije bilo važno, ili su plesali kako je, recimo, Haag tražio ili očekivao. Kako god, učinjen je ogroman grijeh propusta hrvatskih vlasti prema vlastitim ljudima! Time nikako ne želim reći da je zločin prema bilo kojem Srbinu ili nekom trećem manje važan! Ne, svaki zločin treba biti kažnjen! No još jednom treba naglasiti, da su zločini s hrvatske strane djela pojedinaca, a ne sustava i politike. Zločini sa agresorske strane bili su pak masovni, sustavni, i dio politike!
Za Fenix-magazin/Zvonimir Despot
