Zgrozio me istup Joška Klisovića, kandidata SDP-a za lokalne izbore u Hrvatskoj. U raspravi na TV-u tema je bila eventualno vraćanje imena Trga maršala Tita u Zagrebu.
Klisović je lakonski ustvrdio da je on za to da svi koji su doprinijeli današnjoj demokratskoj i neovisnoj Hrvatskoj dobiju svoje trgove i ulice. Nisam mogao vjerovati da danas jedan obrazovani čovjek može reći da je Tito zaslužan za demokratsku i neovisnu Hrvatsku!
Žalosno je, međutim, što on nije jedini uvjeren u tako nešto, i što još i danas očito imamo na djelu Titov kult ličnosti, kult koji su nakon 1990. preuzeli i nastavili mnogi naši političari do danas. Ali, Tito i demokracija?
Kad smo kod kulta, doista valja podsjetiti kako je Tito u jugoslavenskim medijima prikazivan, koje je partija inače strogo kontrolirala, i kako je narod tako ideološki trovan!
Prikazivan je na različite načine, ovisno o potrebi, a sve je bilo podređeno stvaranju i održavanju njegova kulta ličnosti. Ima više motiva koji se vezuju uz njegov lik.
Motiv lidera
Analitičari su ustvrdili da ih je čak 19, a to su: motiv lidera siromašnog i seljačkog podrijetla, motiv odgovornog lidera, motiv radničkog lidera, motiv lidera s ratnim iskustvom, motiv komunističkog lidera, motiv lidera priznate povijesne uloge, motiv osloboditelja, motiv zaštitnika, motiv nositelja ideološkog pravovjerja, motiv donositelja napretka, motiv omiljenog lidera, motiv državnog objedinitelja, motiv svjetski priznatog političara, motiv borca za mir, motiv borca za ravnopravnost i mirnu koegzistenciju naroda, motiv uspješnog diplomata, motiv dostojanstvenog vladara, motiv narodu bliskog vođe i motiv vitalnog lidera.
Koji je bio njihov smisao? Ovi motivi imali su za cilj stvoriti određenu predstavu o Josipu Brozu kod jugoslavenskih građana, ali i da naglase ili mu pripišu, određene osobine ličnosti. Također, oni su mu trebali osigurati prestiž kao političkom lideru i dati legitimitet njegovom visokom državnom položaju.
Uzdizanje Brozova lika nije vršeno samo dodavanjem određenih atributa pozitivne konotacije njegovu imenu, već i stalnim isticanjem njegovog uvođenja u legendu, kao i identifikacijom s pojmovima kao što su: narod, sloboda, mladost, Sunce, itd. Ove identifikacije su korištene ne samo kad je o Titu trebalo nešto reći, već i u parolama kojima je trebalo pobuditi strasti jugoslavenskih građana.
„Titov kult“
Izgradnja „Titova kulta“ nije bila samo proizvod Titova rada, već i organiziranog političkog ulaganja u tom cilju. Uzdizanje Brozova lika u Jugoslaviji bilo je i rezultat opće atmosfere koja je vladala među jugoslavenskim građanima, vođenim karizmatskim liderom u jednom totalitarnom režimu.
Vladimir Velebit, jedan od njegovih bliskih suradnika i poznavatelja, također još predratni komunist, nije dvojio o Titu u svojim sjećanjima: „Tito se formirao u duhu boljševizma i nije se nikad posve oslobodio nekih boljševičkih dogmi. Osnovna slabost Jugoslavije i njezinog društvenog i političkog uređenja bio je jednopartijski sistem. To je bila tolika slabost da druge možemo i zanemariti.
Tito je bio glavni zagovornik takvog sistema. On se pod utjecajem boljševičke ideologije i Sovjetskog Saveza formirao kao sljedbenik dogmi o proleterskoj revoluciji i diktaturi proletarijata i o jednoj partiji koja u ulozi avangarde na sebe preuzima misiju izgradnje socijalizma i stvaranja besklasnog društva, itd. Koliko god da je bio vidovit i realističan, Tito nije vidio da su u promijenjenim prilikama neke dogme i neka rješenja neodrživi.
Da bi se jugoslavenski brod uspješno usmjerio na plovidbu u budućnost, bilo je apsolutno potrebno prekinuti s jednopartijskim sistemom, odnosno ne uvoditi ga 1945. godine, pa makar neka druga partija ili više njih, a ne Komunistička, dobila izbore. Moralo se na jedan doista demokratski način utvrđivati i poštovati volju naroda.
Tito se tome uvijek suprotstavljao, previše se bojao zapadnih utjecaja, restauracije kapitalizma i vlasti buržoazije. Moralo se prakticirati slobodu govora, okupljanja, udruživanja, sindikalnog organiziranja. Sindikati, recimo, nisu obavljali svoju pravu ulogu, više su bili birokratizirani servis vlasti, tjerali su radnike da provode ono što je državni aparat tražio ili su svoju ulogu svodili na brigu za zimnicu i ljetovanje, što je, doduše, poželjno i pohvalno, ali nije dovoljno.“
Ideološka zadrtost
Ili, Milovan Đilas, član Titova najužeg kruga, dok ga ovaj nije odbacio od sebe 1954., dodaje: „Tito je političar značajnih dometa i dostignuća u okvirima komunističkog pokreta, ali i krupnih, nezaboravnih i nepopravljivih promašaja na širem, demokratskom i ljudskom planu. Političar izuzetne snalažljivosti, pouzdanog instinkta i neistrošene energije. Ali i ličnost okrenuta k vlasti, k osobnoj vlasti, u tolikoj mjeri da je previđao, a u prijelomnim trenucima i suzbijao pojave i tijekove koji bi obogatili život, koji bi društvo i pojedince učinili otvorenijim i kreativnijim.“
Ili, Mirko Tepavac, nekadašnji jugoslavenski savezni sekretar za vanjske poslove, također je zapisao: „Jedino demokrat zbilja nikad nije bio. Autoritarna nedodirljivost bila je njegova prava narav. Nesumnjiva popularnost, zasluge u ratu, ugled u svijetu, pa i osobni šarm, zaklanjali su i uljepšavali autoritarnu prirodu sustava i njegova tvorca. Hrabri sužanj koji je nekad znao smjelo izjaviti pred kraljevskim državnim sudom „priznajem samo sud svoje partije“, postao je s vremenom jedini sudac svojoj partiji i državi.
Umjesto da gradimo demokraciju, da su nam uzori demokratski elementi, neki još i danas „jašu“ na Titovom kultu ličnosti, koji nema veze s demokracijom. To je samo osobna ideološka zadrtost.
Fenix-magazin/MD/Zvonimir Despot
