Kad ljudi strahuju od vlasti, u pitanju je tiranija. Kad vlast strahuje od naroda, radi se o slobodi. To je čuvena izreka Thomasa Jeffersona, jednog od osnivača SAD-a i glavnog autora Deklaracije o nezavisnosti. Vrijedi li ona i danas u Hrvatskoj? Itekako! U Hrvatskoj se neprestano piše o žrtvama cijelog državnog sustava. No, ljudi se boje javno govoriti, boje se sustava, boje se vlasti, boje se osvete. Nevjerojatan je taj strah koji je usađen u ljudima, iracionalan ili opravdan, svejedno. Jednim dijelom to je i zbog totalitarnog naslijeđa iz komunizma koje se još uvijek osjeti u mentalitetu društva, ali drugim dijelom i zato jer mi danas u Hrvatskoj još uvijek nemamo demokraciju u punom smislu riječi, demokratski sustav koji bi počivao na Jeffersonovoj izreci. Imamo formalnu demokraciju, ali ne i demokraciju u kojoj će država biti servis građana, a političari produljena ruka birača. Demokracija je danas pojedinim interesnim grupacijama samo prostor i pokriće za različite marifetluke, i to zakonski pokrivene.
Boje se za svoj posao
Dobro, kakav je to strah u Hrvatskoj? Mali poduzetnici boje se države ako išta javno kažu o svojim problemima jer će im odmah za osvetu poslati sve moguće inspekcije. A kako je hrvatska birokracija izmislila hrpu birokratskih propisa bez ikakve veze sa stvarnošću, dovoljno je da se inspektori zainate, oderu kazne u desecima tisuća kuna i unište, ili barem blokiraju ili otežaju nečiji posao. Ili pojedinci, boje se za svoj posao, za svoju familiju ako bi išta progovorili u javnosti o svojoj borbi sa sustavom. Jesu li Hrvati doista takve kukavice da se toliko boje? Ili je taj strah dobrim dijelom opravdan? Kako god, dok god je takvog straha, dotle ćemo imati i ovakvo stanje u državi, stanje bezizlaznosti i propadanja. I taj je strah najbolji pokazatelj stupnja razvoja naše demokracije. Ništa se neće promijeniti ako se nećemo buniti, ako neće biti javnog pritiska, ako se ljudi neće aktivirati, ako mediji neće raditi pritisak, ako se civilno društvo pojačano ne angažira.
Svi u politiku!
U političkim strankama danas, na žalost, još uvijek nema dovoljno volje da se išta puno mijenja. Koji je izlaz? Svi u politiku! To se posebice odnosi na sve tihe intelektualce i poslovnjake srednjih godina koji sad imaju i znanje i iskustvo. Svi u politiku, tko god što zna i umije. Ako nećete, onda patite pod ovim nesposobnjakovićima i ne žalite se. Jer je trenutačna politička elita ostatak ekonomski motiviranih grupa kojima je cilj samo se dočepati javnih resursa. To je relikt Jugoslavije, gdje je sve bilo javno, ničije, dakle moje. Krajnje je vrijeme da se u politici nađu ljudi druge motivacije. A to je motivacija za upravljanje sustavom da sustav bude bolji, a ne da novce iz proračuna maznem u svoj džep. Znači, svi koji imaju znanje i iskustvo, bilo gospodarsko, nevladino, međunarodno, bilo kakvo, trebaju odgovoriti na poziv da SE SLUŽI jer politika je SLUŽITI, da taj sustav koji nam odlučuje o sudbini novih generacija funkcionira bolje, odnosno da se razvija. Svaka ukradena kuna smrt je za taj sustav, a Hrvatska umire smrću milijardi rezova, jer se milijarde kuna kradu. Stoga je vrijeme za ubrzanu prokreaciju i promjenu političkih elita jer suvremeni demokratski sustav poznaje samo civilne političke elite, a ako je ne čine najuspješniji, onda će se pozicionirati krivo motivirani ili, ne daj Bože, lopovi.
Kao što je dužnost bila braniti zemlju od agresije, tako je danas dužnost sviju služiti u politici i dati svoj obol razvoju zemlje. Naše jedino rješenje za bolju budućnost jest nova hrvatska politička elita, sad i ovdje!
Zvonimir Despot
