Kako je uopće moguće u jednoj demokratskoj zemlji, ako mislimo da je Hrvatska takva, da jedna stranka može imati monopol na arhiv komunističke partije koji treba biti javno dostupan bez zapreka i određivati tko će se njime koristiti?
U Arhivu Jugoslavije u Beogradu čuva se Arhiv Josipa Broza Tita. On sadrži stotine kutija arhivske građe i tisuće stranica dokumenata. U njima su svakakve tadašnje državne i vojne tajne, mnoge osobe. I njegovo je javno korištenje veoma jednostavno. Dovoljno je dobiti dozvolu za istraživanje, što je također jednostavno, te se na uvid može dobiti sva građa iz Titovog arhiva budući da je prošlo 30 godina od njezinog nastanka. Jedino za javnost još nije dostupan veoma mali dio, koji se odnosi na obiteljsku, osobnu Titovu korespondenciju.
U Arhivu Jugoslavije također se čuva sva dokumentacija Predsjedništva SFRJ te CK SKJ, i to dokumentacija na kojoj su oznake državna tajna, strogo povjerljivo, vojna tajna… Ni s tom dokumentacijom nema problema. Javnosti je dostupan svaki papir čim prođe 30 godina od njegovog nastanka, kako nalažu arhivski propisi. Istraživači danas tako mogu čitati sve što je, recimo, Predsjedništvo SFRJ raspravljalo pod velom tajnosti u listopadu 1984. godine. I ne samo to, nitko sa strane ne mora dozvoliti njezino korištenje. U svemu vrijede jedino opća arhivska pravila.
U Hrvatskoj je nakaradna situacija!
U Hrvatskoj je pak nakaradna situacija! U Hrvatskom državnom arhivu čuva se arhiv CK SKH. Dakako, čuva se ono što nije uništeno, kao i u slučaju svih drugih arhivskih fondova iz bivše Jugoslavije. Ali mnogo je toga sačuvano! No za razliku od iskustva iz Beograda, u Zagrebu nije baš tako lako doći do građe CK SKH. Prva nakaradna situacija dogodila se 1990., kad je cijeli taj arhiv ostao u vlasništvu reformiranog SDP-a, kao njihovo privatno, stranačko vlasništvo, umjesto da je to država oduzela jer je to državno vlasništvo. Kao što je također nakaradno što SKH kao stranka nije prestala postojati, nego je nastavila kontinuitet, ali to je već druga priča. Druga nakaradnost u pogledu ove građe dogodila se prije više godina, kad je SDP tu građu predao arhivu. U ugovoru je stavljeno da nitko tu građu ne može koristiti idućih 50 godina bez posebnog dopuštenja SDP-a! I nikome ništa!
Mn: Kako je moguće da se SDP-u to dopušta
Sve to već je od ranije poznato domaćim povjesničarima, koji muku muče s istraživanjem tog dijela povijesti, jer SDP na svakom koraku otežava korištenje te građe. No ta nakaradnost najviše je došla do izražaja sada, kad je počeo postupak protiv Perkovića i Mustača, gdje se na SDP žale i obrana i tužiteljstvo, svi u postupku. Zar nije nakaradna situacija da država ipak na kraju, kraj svih višegodišnjih opstrukcija, ipak u zadnji trenutak pošalje tisuće traženih dokumenata za njemački proces, a da SDP i dalje koči ulaz u arhiv CK SKH? Kako je uopće moguće u jednoj demokratskoj zemlji, ako mislimo da je Hrvatska takva, da jedna stranka može imati monopol na arhiv komunističke partije koji treba biti javno dostupan bez zapreka i određivati tko će se njime koristiti? Ne samo to, još ovi iz SDP-a javno obmanjuju sve i sliježu ramenima, kao da ništa nije do njih. Sramotno!
Hoće li ucjenjivati?
No to nije sve. Glavnog tajnika SDP-a Igora Dragovana treba javno pitati, zašto su prije predaje građe kopirali osobne dosje mnogih članova partije za vrijeme Jugoslavije, posebno bivših članova? U koju svrhu? Jer ti su dosjei podeblji, u njima su mnoge karakteristike pojedinaca, obavještajne procjene, ispisane njihove svakakve osobne sklonosti, poroci… Zašto je to kopirano? Da bi se ljude moglo ucjenjivati? Hoće li i za to Dragovan i ekipa reći da nije točno, a istina je, i svi znaju da je istina? Hoćemo li se i dalje praviti ludima?
Uglavnom, Hrvatska je zemlja niza apsurda, a ovo je samo još jedan u nizu kojima smo svjedoci. Ovo nema veze ni s demokracijom ni s pravdom.
*Stavovi izneseni u pismima čitatelja, kolumnama ili komentarima su osobni stavovi autora i ne moraju odražavati stav redakcije portala Fenix-Magazin
