Search
Close this search box.
Search
Zrinko Jurić / Foto: Fenix (SIM)
Zrinko Jurić / Foto: Fenix (SIM)

ZRINKO JURIĆ: S velikim respektom doživljavam i iznad svega poštujem svakog čovjeka

Na ovogodišnjoj svečanosti dodjele Domovnice Večernjeg lista u Bad Homburgu, nakon proglašenja osobe godine, apostolskog nuncija u Saveznoj Republici Njemačkoj, nadbiskupa Nikole Eterovića, na pozornicu je zajedno sa ostalim nominiranim kandidatima pozvan i ing. Zrinko Jurić kojemu je kao i još četvero nominiranih uručena ova prestižna nagrada hrvatskog iseljeništva.

 

Tim povodom razgovarali smo s ing. Zrinkom Jurićem iz Suttgarta koji od studentskih dana osamdesetih godina aktivno djeluje među Hrvatima u Njemačkoj. Suosnivač je Hrvatske kulturne zajednice Stuttgart (HKZ) i njezin dugogodišnji predsjednik (2011.-2021.), jedan je od prvih izabranih članova Međunarodnog gradskog vijeća Grada Stuttgart (1984.) a potom član nekoliko gradskih odbora. Kao član HKZ suosnivač je Foruma der Kulturen u Stuttgartu. Bio je član udruge Hrvatski inženjeri i tehničari (HIT-E) te predsjednik Roditeljskog vijeća od 2003-2009.  Pet godina bio je član Dijeceznog vijeća Biskupije Rotenburg-Stuttgart i preko dvadeset godina član Pastoralnog vijeća u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Bad Cannstattu. Međutim, ing. Zrinko Jurić  je prije svega duboko humana osoba, poštovatelj dostojanstva svakog čovjeka. Od 2007. radi volonterski kao profesionalna osoba u palijativnoj skrbi.

 

FM: Kako ste se osjećali kada ste saznali za nominaciju za Osobu godine?

-Ja sam zaista bio najiskrenije iznenađen. Prvo sam morao duboko udahnuti. Svaki čovjek ima pravo na osjećaje i misli, bilo mi je drago, naravno.

Pobjednici Večernjakove domovnice 2024. sa organizatorima iz Večernjeg lista i Fenix-magazina / Foto: Fenix (Zvonko Bosnić)
Zrinko Jurić među pobjednicima hrvatskog iseljeničkog izbora Večernjakove domovnice 2024. sa organizatorima iz Večernjeg lista i Fenix-magazina / Foto: Fenix (Zvonko Bosnić)

FM: Vaša biografija obiluje mnogim društvenim aktivnostima i postignućima vezanim za Hrvate u Stuttgartu, međutim, zanimljivo je kako ste se pored svih profesionalnih i društvenih obveza odlučili za  rad u okviru palijativne skrbi?

-Ja sam prije sedamnaest godina odlučio još nešto napraviti u svom životu jer mi nije bila dovoljna samo ova prirodnoznanstvena strana života koju jako volim, tehnika i tehnologija. Dugo sam razmišljao o ovome što danas radim. I tako je došla ideja o radu u hospiciju. Išao sam dodatno se obrazovati u tom smjeru. Završio sam ono što najviše volim, a to je jedno područje palijativne medicine, rad s ljudima koji su u terminalnoj fazi svoga života. To sam završio 2007. i stalno se usavršavam. Radim kao pratitelj umirućih u hospiciju i ustanovama gdje borave teško bolesne osobe. To su uglavnom domovi za starije i nemoćne, bolnice, a  često i privatni stanovi, odnosno kuće. Tu se osjeća to posebno ozračje naših ljudskih granicaa

Upravo ta strana života me ispunjava i čini sretnim čovjekom, obogatila je moj život što samo ja mogu osjetiti i što je jako važno za samu ravnotežu u mom životu. Nisam mogao niti htio prihvatiti da postoji samo ova jedna, materijalna strana nego sam htio malo prodrijeti u nutrinu čovjeka i pokušati malo više razumjeti što se događa s čovjekom u teškom i tumornom opterećenju tijela i duha. To me je uvijek privlačilo. Biti uz čovjeka do konačnog prijelaza iz sadašnjosti u vječnost. Danas u tkz. modernom svijetu ima mnogo umirućih koji su sami i prepušteni samoći u tim zadnjim danima života. Žalosno, ali to je naša stvarnost.

Zrinko Jurić (ILUSTRACIJA) / Foto: Fenix (SIM)
Zrinko Jurić (ILUSTRACIJA) / Foto: Fenix (SIM)

FM: Vi ste u Njemačku došli kao dijete, kao učenik osnovne škole, u Njemačkoj ste nastavili školovanje i diplomirali na Tehničkoj visokoj školi Fakultet strojarstva, smjer Energetike (Maschinenbau- Energietechnik). Iznenađujuće je koliko ste razvili hrvatski  jezik. Obično djeca usvajaju više jezik zemlje u koju su došla a hrvatski zaboravljaju i rijetko razvijaju.

  Uvijek sam volio čitati. Čitam knjige i njemačke i hrvatske i čitanje je sigurno oblikovalo mene kao osobu i čovjeka. Moja djeca također govore hrvatski, a evo i unuka ne zaostaje i siguran sam da će hrvatski odlično naučiti. Mi kao obitelj često i rado idemo u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i održavamo  žive kontakte  s ljudima tamo. U Njemačku sam došao iz Bihaća, gdje sam rođen i pohađao osnovnu školu. Moj otac koji je bio tumač za njemački i tadašnji službeni  jezik SFRJ-a,  pri Njemačkim željeznicama u Stuttgartu, također je puno čitao a to je zasigurno utjecalo i na moju ljubav prema pisanoj riječi.

Također sam redovno i  rado išao u Hrvatsku katoličku Misiju (HKM). Kada sam došao u Njemačku, voditelj HKM  bio je  fra Ignacije Vugdelija. Misija je bila središnje mjesto za sve nas, a posebno djecu. Fra Ignacije je sve privlačio kao nekim elektromagnetnim silama. Imao je prepoznatljivu karizmu. Bio je snažan, visok, čvrst i tamnoput. Njegove propovijedi i apeli su sve privlačili.

FM: Vi ste poznati kao jedan od članova Hrvatske kulturne zajednice Stuttgart (HKZ) koji je od prvog dana u Zajednici. Možete li malo reći kada i kako se osnovala HKZ?

HKZ je jedna od najstarijih hrvatskih udruga u Stuttgatu i jedna od najstarijih u Njemačkoj, prva je bila osnovana u Švicarskoj. Službeni datum registracije je svibanj, 1984. Ja sam bio mladi student kada se udruga osnovala. Prvi predsjednik bio je moj dragi prijatelj Zdenko Artuković koji je nažalost smrtno stradao 1994. u prometnom udesu u Sloveniji. On je bio jedan od glavnih zagovornika i promicatelja stvaranja HKZ Stuttgart.

U to vrijeme bili su i izbori za Međunarodno vijeće Grada Stuttgart. Mi Hrvati smo imali svoju samostalnu listu na kojoj sam bio i ja, a lista se zvala Svoje voli, tuđe poštuj. Jugoslavenska lista se zvala Jugoslaveni u Stuttgartu. Bile su velike napetosti zbog toga što Hrvati nisu  htjeli biti na jugoslovenskoj listi. Mi smo pobijedili na tim izborima krajem 1983. godine. To je bilo nešto nevjerojatno.

FM: Taj rad bio je ispunjen jakim duhom zajedništva i uslijedio je plod tog rada, Hrvatska kulturna zajednica.

-Da. Malo stariji i životno iskusniji ljudi  bili  su izabrani u Predsjednišvo HKZ a svi mi ostali smo postali članovi. To je išlo jednom svojom zanimljivom, ali dobrom dinamikom. Udruga je  velikom većinom bila prihvaćena od strane Hrvata, a tada ih je 1984. službeno bilo 18.000 u Stuttgartu. Rad HKZ i susreti koji su se ostvarili dijelom su utjecali na neka politička događanja u Hrvatskoj krajem osamdesetih. Kod nas je dolazio i Prvi predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. To je bilo vrlo dinamično, a ponekad i turbulentno vrijeme, ali s jasnim predodžbama kojim smjerom treba ići. Taj smjer bio je određen velikim težnjama hrvatskog naroda, prema  samostalnoj Hrvatskoj. To je za HKZ značilo jačati hrvatsku kulturu, čuvati povijest, jezik i hrvatsku baštinu, razvijati iskonske aktivnosti i vrijednosti; organizirati kulturne, umjetničke dane, glazbene, literarne i druge. Iz mjeseca u mjesec počeli su se nizati događaji i to sve u jednom lijepom ozračju, svi su se počeli prepoznavati i osjećati tu ljepotu zajedništva i mogućnost ostvarenja svih tih naših zajedničkih želja. Na neki način iščeznuo je onaj strah ili bar nije bio više tako vidljiv, strah od jugoslavenskih tajnih službi koje su prijetile, koje su na sve načine pokušavale djelovati represivno.

FM: Tko je tada sve stajao uz HKZ?

-Ljudi koji su stali ispred Hrvata, prije svega Hrvatska katolička misija, fra Ignacije Vugdelija, a kasnije dr. fra Pavao Žmire, fra Marinko Vukman, kao i mnogi drugi fratri tog vremena odigrali  su ključnu ulogu u stvaranju Hrvatske kulturne zajednice i doprinijeli su svemu onom što je slijedilo i do danas se održalo.

Tempus fugit (vrijeme leti, bježi) kaže poznata latinska izreka, stariji članovi su pomalo fizički slabili a vrijedilo je nastavit rad. Tako je 2011. novi naraštaj  u cjelini preuzeo vođenje HKZ Stuttgart. Tada sam ja bio jedan od najstarijih članova.  Bili  su mlađi, ali pouzdani, unijeli su novi duh, neki novi smjer, ojačali rad i ostvarili vidljive i prepoznatljive rezultate, tako da HKZ i dalje ima veliki ugled u Stuttgartu, a rekao  bih i mnogo šire.  HKZ je član Foruma der Kulturen koji povezuje preko pedeset udruga iz cijelog svijeta i koji kreira kulturna i društvena događanja u Stuttgartu na kojima redovno sudjelujemo i gdje smo prpoznatljivi. Forum der kulturen ima veliki ugled u Njemačkoj i EU.  Kao stalni član Foruma der Kulturen imamo mogućnost izravno utjecati na stvaranje programa i projekata.  Upoznali smo mnoge slične udruge iz drugih kultura. Često sam i sam bio uključen u mnogobrojne susrete i osjetio bogatstvo tih susreta s ljudima iz Afrike, Latinske Amerike, Azije i Europe. Jednom prigodom bio sam s tridesetak posjetitelja, podrijetlom iz Gane  u posjetu poznatom mercedesovom muzeju. To višesatno i lijepo druženje nikada neću zaboraviti.

FM: Bili ste angažirani i u organiziranju hrvatske dopunske nastave?

-Kada ja Hrvatska postala samostalna i suverena država, tada smo otpočeli ovdje na području Stuttgarta kao i cijele Savezne zemlje Baden Württemberga organizirati  hrvatsku dopunsku nastavu jer su  prije svega roditelji imali veliku želju da djeca uče hrvatski jezik, povijest i kulturu. Tu je odigralo veliku ulogu to naše postojanje. Imali smo odlične kontakte u Gradu Stuttgart preko kojih smo osigurali potrebne prostore za rad. U kratkom vremenu ostvarili smo onu bitnu umreženost i omogućili svima koji su imali želju pohađanje hrvatske nastave, naravno, uz potporu Republike Hrvatske koja je brzo reagirala. Došli su učitelji i učiteljice koji su bile spremni raditi na odgajanju, učenju jezika i kulture i svega onog što je bilo potrebno za djecu svih školskih uzrasta.

To je bilo  posebno i ključno vrijeme. Još je postojala država Jugoslavija koja je na sve načine pokušavala zaustaviti te procese i tome se suprotstaviti. Još je vladala velika nesigurnost, hoće li Republika Hrvatska opstati i funkcionirati. Ovdje je bilo službeno jugoslavensko diplomatsko predstavništvo i imalo je sve mogućnosti da opstruira i ruši naša nastojanja. Međutim, mi smo se na naš način mogli uključiti i iskoristiti našu odlučnost i uvjerenje u ispravnost onoga zašto se zalažemo. U Stuttgartu je već 6 – 7 godina djelovala HKZ i imala je dobre temelje i ljude koji su se znali tim raznim opstrukcijama suprotstaviti. Bilo je mnogo zaslužnih imena koji su samozatajno radili, vrlo čvrstih ljudi koji su znali što žele. Hrvatska dopunska nastava osnovana je 1991. godine. To je bio temelj i današnjoj dopunskoj nastavi, to su bili rekao bih slavni počeci.

FM: HKZ i Vi osobno ste tada ostvarili zapažene rezultate što se tiče školstva i kulture?

-Može se i tako reći. Naznačio bih samo neke od projekata: Jedan je bio Kolibri gdje se mogao učiti njemački  kao i hrvatski. Oni su i u  Hrvatskoj održavali radionice. U projekt je na poseban način bila uključena gospođa Marija Meić-Sidić, dugogodišnja predsjednica i njen muž Šime i oni  su uvijek bili na raspolaganju našoj Zajednici. HKZ je izdavala  i časopis CRO-Time jednom mjesečno koji je izvještavao o aktualnim događanjima s područja društveno-kulturnih, gospodarskih i športskih događanja. Tiskao se na lijepom papiru. Veliku pomoć  pružio je Generalni konzulat Republike Hrvatske u Stuttgartu, a posebno gospođa Jadranka Belamarić i generalna konzulica Vera Tadić. Izlazio je nekoliko godina, od 2004. do 2007. godine. Glavni urednik bio je Petar Hinić, ja sam bio njegov zamjenik. Petar Hinić je i inače imao veliku ulogu u radu HKZ uz Zdenka Artukovića, Stjepana Poropatića, Matu Čuturu, Marka Bilića i mnogih drugih.  Bilić i Čutura bili su socijalni radnici Karitasa i kao takvi su imali intenzivne kontakte s ljudima sa područja cijele bivše države. Oni su mogli najbolje prepoznati široke potrebe hrvatskog čovjeka te su izuzetno zaslužni za uspjeh HKZ.

FM: Na što ste posebice ponosni na uspjeh HKZ?

-Jedan od najljepših  događaja u HKZ  je kada smo u listopadu 2023. uspjeli postaviti spomen – ploču, žrtvama jugoslavenskih tajnih službi na zgradu Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Stuttgartu. Republika Hrvatska, GKRH Stuttgart i generalni konzul gospodin Ivan Sabljić pružili su svu potrebnu pomoć. Ploča je izrađena od crnog granita na kojoj je ispisan tekst na hrvatskom i na njemačkom jeziku. Vidljiva je za  sve prolaznike u tom dijelu grada. Time je dato do znanja  jednostavna i upečatljiva poruka te ploče; s jedne strane grb Hrvatske a s druge strane križ.  Ploča je izrađena u Zadru.

Ministar Tomo Medved otkriva spomen-ploču hrvatskim domoljubima, žrtvama jugoslavenske komunističke tajne službe UDBA-e u Njemačkoj od 1945 — 1990 / Foto: Fenix (D. Holenda)
Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved i generalni konzul Ivan Sablić u Stuttgartu otkrivaju spomen-ploču hrvatskim domoljubima, žrtvama jugoslavenske komunističke tajne službe UDBA-e u Njemačkoj od 1945 — 1990 / Foto: Fenix (D. Holenda)

Hrvatska kulturna zajednica ima stabilno članstvo, oko 230 članova. Nekad ih je bilo i 400, a sada manje. Sadašnji predsjednik je Ante Prusina i odlično se nosi sa mnogim izazovima u radu HKZ.                                                 Tu su i drugi vrijedni članovi Predsjedništva i dobročintelji

FM: Koliko sam čula, Vi ste osobno sudjelovali u gotovo svim spomenutim događanjima HKZ?

-Ja mogu govoriti o ovih zadnjih petnaest godina jer sam kao (do) predsjednik bio izravno uključen u rad Hrvatske kulturne zajednice Stuttgart od 2005 – odnosno 2011. do 2021. godine kao predsjednik. Uvijek je trebalo ne samo uspostaviti kontakte na raznim područjima, nego osjetiti tko i kada se može najbolje uključiti i prepoznati što je korisno za život nas iseljenika ovdje u dijaspori. Organizirali smo i pomagali organizirati razne domovinske večeri Dalmatinsku, Kajkavsku, Posavsku, Kotor-Varošku i Hercegovačku koje i danas postoje. Bio sam uz Zorana Primorca i druge hvale vrijedne ljude Hrvatske hercegovačke zajednice Stuttgart odgovoran za nadaleko poznate Hercegovačke večeri. Upoznao sam mnogo dobrih ljudi i to je uistinu najljepša nagrada za ovaj trud.

Posebno želim izdvojiti u našoj organizaciji gostovanje Hrvatskog narodnog kazališta  iz Zagreba s operom Ero s onog svijeta, dva puta gostovanje Kazališta slijepih iz Zagreba i dolazak Glazbene škole Josip Hatze iz Splita sa svojim orkestrom. Sudjelovali smo svake godine na Ljetnom festivalu kultura gdje dolazi preko 100000  posjetitelja. Tu smo prepoznatljivi po našim kockicama, po nastupu naših folklornih skupina, naših muških i ženskih klapa na središnjoj pozornici, po našem vinu, i giricama.

Organizirali smo predavanja, filmske večeri i humanitarnu pomoć za ljude pogođene poplavama i potresima u Hrvatskoj. Pomogli smo našim misionarkama u Beninu kupiti traktor. Pomagali smo studentima koji su dolazili iz Hrvatske ovdje studirati. Mi kao udruga možemo iznajmiti gradsku dvoranu u pola cijene i tako omogućiti prostor drugima s kojima dobro surađujemo kao i umjetnicima. Kao rijetko koja udruga, HKZ ima svoj unajmljen prostor, čvrstu adresu gdje održavamo predavanja i susrete. Jedna od prostorija koristi se za učenje njemačkog jezika. Nastavu za sve koji to žele već 7 godina vrlo uspješno vodi i organizira gospođa Kristina Obradović. Trenutno smo u fazi proširenja suradnje sa drugim gradskim ustanovama koji pružaju mogućnost učenja jezika i upoznavanja rada i života u Njemačkoj.

Mnogo toga bi se moglo nabrajati, sigurno sam nešto ispustio. Razmatramo i mogućnost kupiti jednu kuću ili zgradu. Tu bi sve ovo o čemu govorimo moglo objediniti i učinkovitije organizirati, da se ne mora nigdje drugdje ići i trošiti sredstva. To bi nam bilo mjesto gdje bi se mogli svakodnevno okupljati i jednostavno reći: idemo se malo opustiti u našem hrvatskom domu. Ostvariti to ozračje je veliki izazov. Mnoge ideje se rađaju, ali samo oni koji su najuporniji uspijavaju i neke od njih ostvariti. Sada su mladi i sposobni ljudi sve uzeli u svoje ruke, ja im pomažem gdje mog, više u pisanju nekih dopisa, govora, savjeta i sl.

FM: Bili ste dosta angažirani i na uspostavi kulturne suradnje HKZ sa ostalim udrugama i zajedniciama iz Domovine i iseljeništva?

-Za mog predsjedništva dva puta nam je bilo u gostima i Pučko kazalište iz Sinja. Sve su nas do suza nasmijali. Naravno i naše Kazalište pod vodstvom gospođe Gordane Bećirović je redovno bilo naš gost. Imali smo cijeli niz njihovih odličnih predstava. Kao amateri uvijek su mnogo i dobro radili. Njihov je rad usko vezan za HKZ i ne smije biti zaboravljen.

Pokušali smo i uspjeli ostvariti čvrstu suradnju s našim udrugama, pojedincima iz Hrvatske, kazalištima i umjetnicima. Kazalište slijepih iz Zagreba je u najpoznatijoj dvorani u Stuttgartu, u Liederhalle, dvojezično izvelo predstavu Škrtac od Molièra. Mnoga pisma zahvale najbolje govore koliko je sve to ostavilo dubok trag i prekrasan doživljaj. Orkestar Glazbene škole Josip Hatze održao je koncert u istoj dvorani. Slične su emocije doživjeli svi koji su imali prigodu nazočiti toj  glazbenoj večeri.

Ante Prusina iz HKZ Stuttgart na Domovnici 2024. / Foto: (Ž. Cindrić
Aktualni predsjednik HKZ Stuttgart Ante Prusina sa skulpturom dobivene Domovnice 2024. / Foto: (Ž. Cindrić

Uvijek smo željeli zajedničkom sinergijom uputiti i skrenuti pozornost na važnost svih tih stvari. Kultura je ta koja se uzdiže iznad svih ljudskih misli, ona nas može obogatiti. Moj je naglasak uvijek bio, da nikada ne smijemo isključiti kulturu iz našega života i rada  i ponašati se kao da je kultura nebitna. Dapače, za mene je kultura vrlo važna jer ona nas može dignuti na jednu višu razinu, ona nas diže izvan krutih matrijalnih stvari koje nas okružuju. Materijalne stvari jesu potrebne, ali mi ne smijemo postati robovi tih silnih materijalnih dobara kojima smo izloženi. Naš duh mora ostati slobodan! Nismo bezpomoćni, imamo mogućnosti jačati svoju nutrinu, svoj duh, svoju vjeru i kulturu u najširem smislu riječi. To je ono što smatram posebno važnim, to je bogatstvo koje nas čini ispunjenijima, a time i sretnijima. Dakle, ako želimo naše ljudske živote obogatiti onda je preduvjet dopustiti kulturi duha da jače uđe u naše živote. To sam u svome radu pokušao ojačati, ne znam koliko sam uspio, ali imam osjećaj da je bilo zanimljivih, dobrih pomaka. Neki okviri rada se pozitivno mijenjaju.

FM: Bili ste ičlan novoosnovanog Vijeću stranaca u Stuttgartu 1984. Koliko dugo ste bili član?

  To je bilo prvo takvo Vijeće u Njemačkoj, osnovano na inicijativu tadašnjeg gradonačelnika Stuttgarta, Manfreda Rommela. Danas je to Međunarodni odbor  (Internationaler Ausschuss). Izbori su bili krajem 1983. Nas nekoliko Hrvata kandidata prihvatilo je ponudu imenovanja na kandidacijsku, hrvatsku listu pod nazivom Svoje voli, tuđe poštuj. Troje Hrvata je tada bilo izabrano. Vijeće je imalo 25 članova. Izbori su bili demokratski, a kasnije sam bio i jedan od prvih članova sve do 2012. godine. Bio sam biran u različite odbore i kroz taj rad upoznao način i rad komunalne politike. Bilo je mnogo sastanaka  i rasprava te mnogo vremena  bilo je  potrebno izdvojiti poslije svog redovnog radnog dana, ali  bilo  je i mnogo  saznanja i učenja.

FM: Možete li nešto reći o udruzi Inženjera i tehničara  (HIT-E)

Udrugu  Hrvatski inženjeri i tehničari osnovana je 1994.godine. Bilo je članova koji su bili i ekonomisti. Sada je ta udruga utihnula ali smo mi kao bivši članovi povezani preko društvenih mreža. Jedan od predsjednika bio je Srečko Bošnjaković, ing. strojarstva, čiji trud treba posebno naglasiti, Njegov otac, Fran Bošnjaković bio je vrlo ugledni profesor na Sveučilištu u Stuttgartu, a inače je bio poznat u cijelom svijetu kao autor mnogih knjiga, a posebno o termodinamici koja se koristila kao literatura na fakultetima. Mnogi su bili uključeni u rad HIT-E. No ipak vrijedi istaknuti imena Ante Modrića,  koji je bio građevinski inženjer i dugogodišnji vrlo aktivan član HKZ, Stjepan Poropotić od Karlovca koji je diplomirao na Strojarskom fakultetu u Berlinu. On je bio i jedan od osnivača HKZ. Nadalje su bili tu i ing. Petar Cota, dipl. oec. Zvonko Jurić i mnogi drugi.

Godinama su dolazili učenici i studenti iz Rijeke i Zagreba s fakulteta strojarstva. HIT-E Stuttgart  im je omogućavala posjet velikim firmama kao što su Porsche, Mercedes, Bosch itd. Organizirali smo i predavanja, ali više tehničke prirode. Generalni konzulat Republike Hrvatske  je uvijek bio od velike pomoći pri organiziranju tih posjeta i završnih susreta.

FM: Značajan je bio i Vaš rad u Roditeljskom vijeću jer se ticao brige za djecu i njihov razvoj?

Da, bio sam predsjednik Roditeljskog vijeća koje je osnovano kada i Hrvatska dopunska nastava.  To je za mene bilo izuzetno lijepo vrijeme, tu smo puno lijepih stvari ostvarili, izdali smo i jednu knjigu 2006. godine pod naslovom Zapisi vremena. Bio sam predsjednik od 2003-2009. U to je vrijeme Zvonimir Kotarac bio profesor i koordinator Dopunske nastave za Baden -Württemberg i mi smo zajedno mnoge poteškoće koje su pratile taj rad, vrlo često u hodu rješavali; tražili prostor i dogovarali sve potrebne radnje koje su bile važne za funkcioniranje dopunske nastave. Organizirali smo  natjecanja u poznavanju  domovine, izlete, putovanja u Hrvatsku, recitacije, sportska natjecanja i druge aktivnosti.

FM: Kako ste se odlučili na sve ove aktivnosti koje ste obavljali pored zahtjevnog, svakodnevnog  profesionalnog rada?

-Za mene odgovornost ima veliko značenje. Svi smo svjesni pojma odgovornosti, ali isto tako ga često i svjesno ignoriramo ili ne želimo tu odgovornost preuzeti i ugrađivati u svoj ili  naš svakodnevni život. Svi koji smo dio ovog tkz. modernog društva, izloženi smo nepreglednoj mreži zahtjeva neke “znanstveno-tehničke civilizacije ” koja se nameće.I sto tako osjećamo i vrlo slikovito doživljavamo  “bijedu našeg vremena” koja je više nego očita. Sva naša uvjerenja pretvaraju se u veliku inflaciju riječi ukoliko se to što govorimo ne potkrijepi djelima i onda se postavlja i nameće pitanje odgovornosti, ne samo društva nego i odgovornosti svakog pojedinca.  Otkud crpsti snagu da bismo svoj život zaista živjeli u jednoj uravnoteženosti koja je bitna za naš život. Znači, sve te pred nas postavljene zadatke prepoznati i odgovorno preuzeti. Samo tako možemo graditi živote i sačuvati ono što želimo sačuvati, našu baštinu, našu vjeru, tradiciju i kulturu, temelje na kojima i novi naraštaji mogu sa sigurnošću nastaviti graditi. Cijeli je ovaj moj rad na neki način prožet tim mislima i to je izvor na koji se mogu uvijek nanovo vratiti. Tu dolazim i tu mogu sebi prisvjestiti koliko je važno potkrijepiti te svoje misli snagom koja me nosi dalje. Zato mi nije bilo teško uključiti se u taj rad, koji uopće ne želim prenaglasiti i reći da je to nešto posebno što am napravio. Iskreno mislim da je to nešto sasvim normalno.

Kada se više nas uključi u neku od udruga, znamo da se tada može i daleko više napraviti! Mnogo više nego što danas činimo. U punoj životnoj snazi može se daleko više tereta podnijeti, a ako to nije slučaj onda redovno imamo izgovor za ono što ne radimo.

Zrinko Jurić (ILUSTRACIJA) / Foto: Fenix (SIM)
Zrinko Jurić (ILUSTRACIJA) / Foto: Fenix (SIM)

Zaista, treba svjesno preuzeti odgovornost jer danas imamo veće mogućnosti i bolje uvjete za rad. Onda neće biti sumnje u vrijednosti zbog kojih smo danas tu gdje jesmo. Jer jednostavno se povući i reći sve ovo mene se ne tiče nije na dobrom tragu.

Na koncu ćemo svi, u to sam duboko uvjeren odgovarati; što sam radio, kako sam prošao kroz ovaj život, kako sam putovao kroz ovo vrijeme koje je mi je bilo darovano. Uvijek nanovo treba biti iskren i samokritičan i sebe, slikovito govoreći staviti na optuženičku klupu i malo promatrati gdje si, kamo namjeravaš hoditi, kako se krećeš, što ti je potrebno i nepotrebno. To je jedan od preduvjeta čvrstog hoda i naravno, ne samo na tvoju korist nego i na korist ljudi s kojima si svaki dan; u susretima, u krugu prijatelja, poznanika i na radnom mjestu i u obitelji. To je ono što mi daje snagu i ravnotežu za moj svakodnevni život i moj rad.

FM: Što za vas znači ovaj Vaš angažman koji je teško sažeti i sagledati u jednom razgovoru koji obuhvaća dugo vremensko razdoblje i raznolikost?

-Za mene osobno to je jedno ogromno bogatstvo. Bio sam prilično vremenski  uključen, organizirao mnoge susrete i to je bilo jako intenzivno. Zaista, vrlo sam sretan, jer sam bio u vremenu gdje sam se mogao djelotvorno uključiti i kao čovjek ostvariti. Upoznao sam veliki broj raznih i dragih ljudi koje uvijek nanovo mogu u susretima doživjeti i zajedno se vratiti u ta vremena koja su iza nas. To je veliko bogatstvo, to zajedništvo koje se ne može nigdje kupiti. To je život uživo i to mi je vrlo drago. Duboko sam zahvalan prije svega dragom Bogu, mojoj dragoj supruzi Ruži i mojoj djeci koja su sigurno nekada morali i trpjeti zbog moje odsutnosti. Bez njih, sve to ne bi bilo moguće odraditi. Zahvalan sam svim ljudima koji su isto tako kao i ja pružili sve od sebe, svoje vrijeme i još mnogo više od toga. Svi će se oni sigurno prepoznati u ovim riječima; znaju koliko smo zajedno tematizirali, razgovarali i pokušavali uvijek nanovo neke nove prijedloge realizirati. Nikad nismo klonuli, napravili smo što smo napravili i mislim da možemo reći; to je bio jedan naš mali doprinos ovom prostoru, ovim zajednicama gdje smo došli živjeti, velika većina, posebno mi koji smo došli kao djeca, a nismo došli svojom voljom. Mislim da smo uspjeli izgraditi temelje koji su čvrsti i da se na njima može dalje graditi. Energija tog zajedništva bila je neiscrpna. Međutim, život nam daje svoje granice, čovjek putuje kroz vrijeme, dolazi možda u predvečerje života. Vrijedi usporiti hod i uzdignuti pogled.

Fenix-magazin/SIM/

Povezano

BRAT POGINULIH POKRENUO PETICIJU: Dubrovački sud produljio istražni zatvor Albanki optuženoj za prometnu nesreću s dvoje poginulih
Europski parlament u Strasbourgu / Foto: Fenix (EPP)
STRASBOURG: HDZ-ovi zastupnici izabrani za ključne osobe EPP-a u odborima EU parlamenta  
Vozilo njemačke carine / Foto: Fenix (SIM)
NJEMAČKI CARINICI PREKONTROLIRALI VIŠE RESTORANA: Otkrili niz neprijavljenih radnika, kršenje pravila o minimalnoj satnici…
PRIPREMNE UTAKMICE: Porazi Dinama, Rijeke, Šibenika i Istre 1961
Dodjela nagrada na festivalu/ Foto: Hina
VELIKA ZLATNA ARENA: “Proslava” je najbolji film na 71. Pulskom filmskom festivalu
Angela Merkel/ Foto: Michael Kappeler/dpa
ANGELA MERKEL PROSLAVILA 70. ROĐENDAN: Slavlje u uskom i privatnom krugu