Bivši premijer Zoran Milanović imenovan je nedavno za predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld.
U razgovoru za Novi list, kazao je kako to nije klasično radno mjesto, nego predstavlja određeno priznanje, počast, a želja mu je pomoći jednoj obrazovnoj ustanovi koja nudi poseban program, pionirski u Hrvatskoj na tom području i bori se za pozornost studenata.
Milanović je odgovorio i na pitanje zašto je dok je bio predsjednik Vlade jedino na Božić išao na misu. – Da, bilo je to iz respekta. Vjera je privatna stvar svakog čovjeka, tko misli drukčije, ima potpuno pravo djelovati u skladu sa svojim svjetonazorom – kazao je.
Što misli o tome što je niz biskupa javno kritiziralo njegovu Vladu a danas iz tih redova o premijeru Andreju Plenkoviću loše govori samo sisački biskup Vlado Košić, ali niti on nije imao primjedbi na njegovu reakciju na hašku presudu šestorici Hrvata za ratni zločin u BiH te što misli o tome što je Plenkovićeva reakcija bila skoro identična njegovoj.
– Ne bih rekao da je to bilo tako niti u sadržaju, niti u tajmingu. Ja sam o toj presudi govorio kad se ona tek počela čitati, prije nego što je Slobodan Praljak bio popio otrov – kazao je Milanović i nastavio: Haški sud je u velikoj mjeri ipak djelovao kao politička institucija, to svi vide, a to je dosta jasno i iz činjenice što su neke od kapitalnih optužnica vremenski kaskale i po cijelo desetljeće za počinjenim zločinima, odnosno inkriminiranim djelima. To je prilično neuvjerljivo, da ne kažem sumnjivo. Kao da se negdje vagalo čiju povijesnu ulogu treba staviti u kaznenopravni kontekst. Treba svakako priznati da su osuđeni mnogi ratni zločinci koji to ne bi nikad bili i stoga je on u jednom dijelu imao smisla. Obitelji žrtava nikad ne bi dobile nikakvu zadovoljštine da nije bilo Haškog suda. Inače, podsjetit ću, okvir suradnje Hrvatske s Haagom zadan je prije više od 20 godina, na prijedlog tadašnje vlasti i uz potporu svih. Hektolitrima krokodilskih suza bile su natopljene maramice kojima su neki mahali hrvatskim optuženicima dok su ih ispraćali, bolje reći pakirali u Haag. Neki političari, svi redom iz zna se koje stranke, učinili bi uslugu sebi i svima nama kad bi šutjeli o ovoj temi. Stvarno mi je žao nekih ljudi, ali o Haškom sudu možda više i ne treba govoriti.
O hrvatskoj politici prema BiH 90-ih godina Milanović kaže: Više od desetljeća nakon spornih događaja, a onda je još 13 godina trajao i sam postupak. Hrvatska je i u presudi Tuti i Šteli iz 2003. bila na određeni način prozvana i osuđena. Nekima to očito nije bilo dovoljno i išlo se na eksplicitnu osudu jedne politike. Nisam se slagao s tom politikom, ali između političkih grešaka i zločinačkog pothvata usmjerenog na kidanje, prethodno etnički očišćenog, dijela jedne države velika je razlika. Ali, sada ne možemo ništa drugo nego konstatirati tu presudu i ići dalje. Možda je o njoj, ponavljam, najbolje i ne govoriti. Ne znam što bih rekao, imate činjenicu da je Theodor Meron, predsjednik sudskog vijeća u slučaju kad su Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni, gotovo u potpunosti prihvatio prvostupanjsku presudu Praljku i ostalima. Teško je to i delikatno.
Brojni se ljudi nisu slagali s Tuđmanovom politikom prema BiH jer je u velikoj mjeri ipak nanijela štetu Hrvatskoj. No, to ne znači da je to bila zločinačka politika. Hrvatska je bila u grozno teškoj situaciji i državni vrh bio je na velikim mukama što činiti. Ministar vanjskih poslova Mate Granić mjesecima je radio na tome da se ovu ne samo ljudski sramotnu, nego i politički štetnu epizodu što prije privede kraju i upravo zbog toga Hrvatska nije ovo zaslužila. No, to su pravila igre i ta je tegobna i čudna epizoda završena – kazao je Milanović.
Fenix-magazin/MD/Novi list
