Propadanje medija u Hrvatskoj i inozemstvu nažalost je postala medijska svakodnevnica. Podaci govore kako je od 2008., do 2014. godine broj novinara u Hrvatskoj smanjen za čak 67 posto. Kriza je najsnažnije pogodila lokalne medije, koji su mahom zatvarali svoja tiskana izdanja. Preživljavaju uglavnom internetski portali, ali kod njih je problem što je u hiperprodukciji i borbi za čitanost i broj klikova isplivala površnost, neprofesionalnost i polupismenost. Kako i ne bi kada su u novinarske vode uplovili oni koji sa pravim novinarstvom nemaju nikakve veze!? Nažalost, neki se novinarstvom samo igraju, ne poštuju osnovne novinarstva i glume novinare, a pojedinci čak, kako se nedavno otkrilo na jednoj sudskoj parnici u Frankfurtu, su i bez završene srednje škole.
Manjak pravih novinara, kao i onih koji znaju svoj posao, sve je više. Pogotovu se to odnosi na hrvatsko iseljeništvo gdje je medijska scena osuđena tek na nekoliko pravih medija. Oni ostali uglavnom glume medije. A kvazi novinari, bez završene i srednje škole, glume i usiljeno se potpisuju kao novinari. Neki drugi, koji ističu svoje diplome potpisivanjem u svakoj prilici i svugdje, bez da se zna kako su do nje došli, nemaju puno stvarne veze sa novinarstvom.
U krizi svega, kako materijalnoj tako i onoj moralnoj, nije čudno da mnogi mediji zatvaraju svoja vrata. Ali čudno je da oni koji ne uspiju sa svojim projektima, kad prestanu sa izlaženjem nikako da se pomire s time. Tako zadnjih mjeseci svima upada u oči jedan hrvatski medij koji već više od godinu dana prestao izlaziti u tiskanom izdanju, ali na svom portalu zavarava čitatelje starim fotografijama s otvorenim novinama koje se čitaju. A sve kako bi se reklamirali bez pokrića pokušavajući se lažno nametnuti kao „najjčitaniji hrvatski medij u iseljeništvu“.
Fotografije na kojima djeca drže primjerke njihova tiskanog izdanja nisu samo u funkciji zbunjivanja javnosti već prvenstveno oglašivača, ponajviše onih iz Hrvatske odakle još mogu dobiti pokoji oglas.
Takav oblik prevare i blamaže kad tada će doživjeti kraj. Oni koji su upoznati sa stvarnim stanjem hrvatskih medija u iseljeništvu prepoznaju to kao providni marketinški trik. Za njega će, prije ili kasnije, doznati i oglašivač iz domovine, koji samo jednom mogu pasti na takve neistine. Oni koji pišu da su najčitaniji medij u iseljeništvu i na svoj portal stavljaju godinama stare fotografije tiskanog izdanja koje odavno ne izlazi, premda na novoobjavljenim prilozima čitatelja u rukama drže njihovu nekadašnju tiskovinu, sami sebi čine medvjeđu uslugu.
Marketing, odnosno PR, legitimni je kanal komunikacije sa čitateljima i oglašivačima. Na svakom je mediju vlastita odluka kako će ga koristiti. No, neprofesionalno je i nekorektno zvati tuđe oglašivače i govoriti protiv medija u kojemu ti oglašivači oglašavaju. To je stvarno ispod svake ljudske razine. To je gore od svega onoga što rade kako bi povećali svoju čitanost, od krađe tuđih vijesti do kupovine klikova Facebooku, koja stvara privid dobre posjećenosti portala. Svi znaju da Facebook klikovi nisu i ne moraju biti dokaz čitanosti nekog portala.
Motiv za zavaravanjem javnosti neki mediji u iseljeništvu vide i u varanju državnih struktura koje daju novčane poticaje medijima. Tako se ove godine dogodilo da su te poticaje dobili i oni koji su nekad imali tiskano izdanje, a sad egzistiraju putem portala koji, niti je brz, niti je ažuran (dvije-tri vijesti im na portalu stoje i po nekoliko tjedana), a, nažalost, nemaju niti pismenost kakva bi se očekivala od svakog portala.
Za razliku od domovine, gdje se novinari na brojnim portalima bore da istinom i radom opstanu na medijskom tržištu, u iseljeništvu toga uglavnom nema. Nema iz razloga što pojedinci u iseljeništvu, koji čak ni nisu novinari, svoje portale pune neistinama i prozivanjima. Kad ih sustignu sudske tužbe, zatvaraju postojeće i otvaraju sličan portal promijenjenog izgleda. Na njemu opet nastavljaju prenositi naručene neistine o mediju i novinarima koji razotkrivaju afere o kojima se u iseljeništvu do sad uglavnom šutjelo.
Sloboda medija je potreba svakog društva. Ona se mora braniti i od napada s kojima je bio suočen i još se uvijek suočava Fenix i njegovi novinari. Utješno je znati kako čitatelji nisu naivni i kako ipak znaju razlučiti dobro od zla. Tako se na kraju ipak odlučuju za medij koji im donosi dobru priču sa istinitom interpretacijom događaja.
Ilustracija: plagosus.net
