Osvrćući se na otvaranje Olimpijskih igara u Parizu, kritizira slovenski filozof Slavoj Žižek one koji nisu zadovoljni prikazanim programom, koji su čak, kako on misli, mnoge stvari shvatili krivo. U centru programa Olimpijade u Parizu, uvjerava Žižek, stoji ideja o nužnosti univerzalnih vrijednosti, koje nadilaze ono uskogrudno tradicionalno nacionalno i vjersko.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Čovjek bi se mogao složiti sa njegovom idejom nužnosti pozitivnog odnosa prema onome univerzalnom kad bi svi u svijetu, pa i u samoj Europi, težili univerzalnim vrijednostima, kao što su jednakopravnost, uvažavanje drugoga i drugačijega, poštenje, humanost, pravedna ekonomska preraspodjela, težnja za postizanje mira na globalnoj razni i dominaciju ljubavi u međuljudskim odnosima.
„Politički korektno moraliziranje“
Zanimljivo je da Žižek u svezi s otvaranjem Olimpijade govori o kritici „politički korektnog moraliziranja“ i nacionalizma.
Upravo je to ono u čemu se objektivni promatrač zbivanja u svijetu i Europi ne može složiti. Oni na koje Žižek pod pojmom „politički korektnog moraliziranja“ misli, već su poodavno potisnuti na marginu europskog društva, i to od politički nametnutog javnog mišljenja (mainstream) u koje se jako dobro uklapa i program otvaranja Olimpijskih igara u Parizu.
Žižek govori u svezi s programom čak i o suvremenoj ironiji u odnosu na ono europsko tradicionalno. Da li se u jednoj sceni radi o Bakanalijama ili ismijavanju Posljednje večere, može protumačiti svatko na svoj način.
Da određenih asocijacija na Posljednju večeru ima, ne može se opovrgnuti. Uostalom, ako se polazi od univerzalnih vrijednosti, a one bi trebale uvijek uvažavati osjećaje svih, moglo se scenu s Bakanalijama prikazati i nešto drugačije. Zanemarimo li tu upitnu scenu, ostaje jedna druga činjenica.
Zašto je ironiji podvrgnuta samo europska tradicija?
Ako program otvaranja Olimpijskih igra treba biti u službi protežiranja univerzalizma, što uključuje suvremeni ironični odnos prema onome konzervativnom ili nametnutom u životu građanina Europe i svijeta, otvara se slijedeće pitanje: Zašto je po strani ostala kritika politički protežiranog javnog mnijenja u zapadnom svijetu, ili opasnih tradicionalnih pogleda na život u religijama na globalnoj razini? Zašto je ironiji podvrgnuta samo europska tradicija? Uostalom Europa nije više ono što je bila prije tridesetak godina.
Dovoljno je baciti pogled na ono što se događa svakodnevno u Engleskoj, Njemačkoj, pa eto zadnjih dana i u Austriji, ali i u mnogim drugim europskim zemljama, pa da se pod upitnik stavi više ono što odudara od ideje prosvjetiteljstva, nego kršćanska zapadna civilizacija koja je nakon mukotrpne borbe s vlastitim samodopadnošću prihvatila one univerzalne vrijednosti spomenute na početku teksta.
Da nije, Europa bi već davno bila poprište velikih sukobljavanja. Macron može govoriti što god želi protiv svoje tradicije i mirno šetati Parizom. Može li se osvrnuti kritički protiv uvezenog radikalnog azijskog i afričkog islama, čija prisutnost vodi u neizvjesne vode, pa se osjećati sigurnim?
Kad je već govor o slobodi mišljenja, bilo je primjereno iznijeti više ironije protiv lobističkih krugova koji su na svakom koraku gušili slobodu onih koji su upozoravali na opasnosti u koje srlja Europa, zavaljujući nesposobnosti političara da shvate kako se azijski i afrički islam neće tako brzo uklopiti u europska liberalna, sekularizirana stremljenja.
Šteta što slavni filozof zaboravlja da razum nije uvijek izvor dobra
Istina, i kršćanstvu je trebalo puno vremena da se odrekne onoga tradicionalnoga koje je ponekad bilo više odraz ljudskih nego evanđeoskih ideja. Šteta što se Žižek nije prisjetio kako bi na otvaranju Olimpijade bila poučna i ona ironična scena koja prikazuje francuske revolucionare iz 1792. godine kako u Seni (Seine) peru okrvavljene ruke, jer su smatrali da se individualna sloboda postiže nasiljem nad onima koji drugačije misle. Jedna od krasnih ironija mogla je biti i scena s europskim političarima koji udaraju glavom o zid, jer ne znaju više kako sačuvati mir u društvu.
Jedan od inspirativnih ironičnih scena bi bila i ona koja prikazuje europske poslušne novinare kako prstima prokazuju policiji intelektualce poput Petera Sloterdijka koji su upozoravali Angelu Merkel da s migrantima neće ići sve tako glatko kako su ona i poslodavci mislili, jer se radi o susretu s ljudima koji na život gledaju drugačije od zapadnog prosvjećenog i liberalnog čovjeka.
Čudno da Žižek ne primjećuje ništa od aktualnih problema koji pritišću Europu. Čovjek govori o pozitivnom iskustvu druženja s ljudima drugih civilizacija i tradicija. Upozorava kako i oni imaju mozak, kojega ponekad upotrebljavaju čak i snažnije nego zapadni čovjek. Šteta što slavni filozof zaboravlja da razum nije uvijek izvor dobra, nego da ponekad, kad se uzoholi, kako kaže Hegel, može biti i u službi zla.
Oni koji su došli na vlast u Afganistanu i Iranu su se služili izdašno mozgom. Da nisu, ne bi došli na vlast. Da se Žižek malo okrenuo oko sebe, umjesto da čuči u sebi i poistovjećuje želje s realnošću, saznao bi da su mnogi od onih koji su se istinski, s plemenitim nakanama, služili razumom u nekim od tih izvaneuropskih tradicija, pobjegli u Europu, upozoravajući na ono što bi se s vremenom i u njoj moglo dogoditi.
Opasnosti koje prijete zbog radikalnog islama
Potvrdu za to nalaze danas u opasnostima koje prijete od radikalnog islama i opasne europske desnice. Ironija na račun zapadne kršćanske tradicije u Francuskoj nije bila niti potrebna, jer nje tamo jedva da ima. Na kraju, za ne bi bilo jako simpatično, pa i ironično, da su na otvaranju Olimpijade prikazali pripadnike LGBT zajednice s transparentima na kojima piše da nije sve isto, da su postigli ravnopravnost u društvu, te da ne treba pretjerivati, jer to s vremenom može izazvati suprotne reakcije, slične onim koje su izazvali ekstremni migranti.
Čovjek je nepredvidivo, a ponekad i neuračunljivo stvorenje. I to bi trebao znati Žižek. Uostalom, kad se već poziva na slavnog filozofa Descartesa i na njegov princip sumnje, trebao se upitati u što bi filozof sumnjao danas: Da li u zapadnu tradiciju ili u ono što protežira lobističko, politički profitabilno javno mišljenje?
Poznajući djelomično Descartesova razmišljanja, vjerujem da bi se zgrozio nad time kako se politika i lobistički krugovi odnose prema vlastitoj tradiciji. Uostalom, Descartes nije samo filozof sumnje, nego i onaj koji govori o nužnosti mišljenja koje proizlazi iz te sumnje. Vrijeme je da se barem djelomično posumnja i u ono što razara zapadnu civilizaciju.
Fenix-magazin/SČ/ Dr. fra Luka Marković
