Sve je počelo i završava s Dubrovnikom. Tako bi se otprilike mogao svesti poslovni život uspješnog i još uvijek vitalnog 84-godišnjeg hrvatskog iseljenika Marka Tapalovića iz Gelsenkirchena kojem povratak u Dubrovnik već više od 20 godina priječe nezavršeni sudski procesi s austrijskom hotelskom kućom Valamar Rivijera.
Životna ljudska i poslovna priča Marka Tapalovića, koji je rođen 1940. godine u Dubravici kod Neuma, u obitelji sa tri brata i dvije sestre, počinje njegovim ranim dolaskom u Dubrovnik gdje je već kao maloljetnik počeo raditi kao kameno klesar u gradnji Zračne luke u Ćilipima. Nije mu bilo lako probijati se kroz život u kojem je bio obilježen obiteljskim tragedijama iz Prvog i Drugog svjetskog rata. Naime, Markova majka je u Prvom svjetskom ratu ostala bez oca koji je poginuo u Rusiji, a u Drugom svjetskom ratu su joj partizani ubili dva brata svećenika. S podacima o takvom obiteljskim podrijetlu morao je u 21. godini u vojsku u Viroviticu.
-Majka me je odgojila tako da sam svaku večer prije spavanja molio Boga. To sam nastavio i u vojsci potajno se moleći svaku večer. Jednom prilikom to je otkrio jedan od mojih zapovjednika koji mi je dobronamjerno savjetovao da za mene ne bi bilo dobro da to otkriju i drugi oficiri. Sutradan, kad smo bili na političkoj nastavi, prišao mi je jedan oficir i rekao da moram na razgovor kod generala. Iako sam dotad bio discipliniran i pohvaljivan vojnik, pomislio sam da je to zbog toga što se uvečer molim Bogu. Srećom, nije bilo tako jer mi je taj general rekao da su mene kao jednog od najboljih vojnika predložili da idem u mirovnu misiju u Egipat. Bila je to opasna misija jer se išlo na osiguravanje mira na crti razdvajanja između Egipta i Izraela. Znao sam da ne smijem to odbiti, pa sam otišao na sedam mjeseci na granicu Egipta gdje je bilo gotovo sve minirano. Po povratku iz Egipta, ostatak vojnog roka sam odslužio u Osijeku i onda se vratio doma u Dubravicu, priča Tapalović i nastavlja:
– Kako sam bio dobar vojnik, iz vojske su poslali preporuku za upis u milicijsku školu u Zagreb. Prije nego sam se vratio doma u Dubravicu, poziv za milicijsku školu je uručen mojoj majci koja me je molila da idem svugdje samo ne u miliciju. Iz razumljivih obiteljskih razloga sam poslušao majčin savjet. Kako sam već dotad osjetio i vidio svijeta, sa iskustvom u Egiptu i Siriji, našao sam se u iskušenju što dalje. Procijenio sam kako mi je najbolje otići od kuće i negdje potražiti posao. Budući da posao nisam mogao naći u Dubrovniku, stric mi je dao nešto novaca s kojim sam otišao u Rijeku gdje je navodno bilo posla. Božja providnost i sreća su htjeli da tamo nađem majčina bližeg rođaka Đuru Miškovića, kojeg se kao dijete sjećam jer je najbolje plesao Linđo kod nas ispred crkve. Đuro me je lijepo primio i odmah mi našao posao u luci u Rijeci. Pritom me je savjetovao kako moram završiti neku školu, pa sam brzo upisao ugostiteljsku školu u Opatiji. Završetkom ugostiteljske i dobivanjem ugostiteljske kvalifikacije zaposlio sam se najprije u hotelu u Lošinju, a kasnije sam prešao u hotel u Opatiju. Plaća koju sam primao nije bila dovoljna da bih uzdržavao obitelj u rodnoj Dubravici. Kako sam tada upoznavao dosta Nijemaca koji su dolazili na odmor, sprijateljio sam se s jednom obitelji koji su mi napravili vizu s kojom sam 1966. godine došao raditi kao konobar u Njemačku. Dobio sam posao u jednom velikom restoranu ovdje u Gelsenkirchenu kojeg je vodio jedan Slovenac. Tu sam radio godinu i pol dana zajedno sa kolegom i prijateljem Mihom Grošetom iz Trnovice u Dubrovačkom primorju. Miho mi je tada predložio da zajedno otvorimo svoj restoran. O tome sam se savjetovao s njemačkim prijateljima koji su mi pomogli oko dobivanja radne vize. Oni su mi rekli da to slobodno napravim, te da neće biti nikakvih posljedica, a niti ću izgubiti radnu vizu. Dotad sam već prilično dobro govorio njemački te smo Miho i ja zajedno otvorili vlastiti restoran u Essenu. Nakon nešto više od godinu dana, ja sam sam preuzeo jedan njemački restoran u Gelsenkirchenu, a s Mijom sam ostao u partnerskom odnosu. Posao s mojim restoranom u Gelsenkirchenu je išao odlično, a zarađivao sam dovoljno da sam bez problema mogao hraniti obitelj s dva brata i dvije sestre koje su ostale u Dubravici te još dodatno slao novac za dva strica koji su mi pomagali dok sam nisam bio stao na svoje noge, govori Tapalović.
Nakon toga je kaže kod sebe u Njemačku doveo i svog mlađeg brata te ubrzo otvorio još jedan veliki lokal u Kölnu.
-Jedno vrijeme sam svaki dan putovao iz Gelsenkirchena u Köln i natrag. To je bilo naporno i trajalo je dok nisam dobio ponudu da preuzmem jedan hotel u centru Gelsenkirchena. To je ovaj današnji hotel koji mi se odmah svidio, a koji u to doba nije bio na dobrom glasu. Iako sam tada već ima dva restorana te udio u restoranu u Essenu, ušao sam u veliki rizik, ali s vjerom u sebe da ću uspjeti. I uspio sam. U kratkom vremenu napravio sam odličan restoran te renovirao hotel tako da je posao funkcionirao bolje nego sam i mislio. Bilo je to 1975. godine, kad sam imao samo 35 godina. Malo prije toga sam se i oženio. Supruga mi je bila iz Kravarskog kod Velike Gorice. Toliko je bilo posla da mi je oko vođenje dvaju restorana te ovog hotela s restoranom pomagala moja sada pokojna supruga i njezin brat te moj brat. Sve je funkcioniralo kao jedna jako uspješna obiteljska firma. Tada sam i ovaj restoran u hotelu proširio tako da sam od 45 mjesta restoran proširio na 150 mjesta. Sve mi je bilo u uzlaznoj putanji. Sa suprugom sam dobio i troje djece, dva sina i kćerku. Čim su oni navršili 10 godina, svako od njih sam nagrađivao za njihov rad kad su imali volje pomagati u restoranu ili za nagradu za uspjeh u školi. Jednako tako sam ih nagrađivao i za učenje hrvatskog jezika ili primjerice kad bi naučili hrvatsku himnu dobivali su tada svatko po 150 njemačkih maraka. Kako su sinovi bili uspješni u nogometu, otišli su tim putem, a kćerka je krenula putem ugostiteljstva koje je studirala i završila u Irskoj, gdje je perfektno naučila i engleski jezik. Planirali smo da kćerka preuzme sav ovaj ugostiteljsko-hotelski posao, a da se mi, kad mi je supruga već bila oboljela, vratimo u Dubrovnik gdje smo već prije Domovinskog rata bili kupili kuću u Lapadu, iza hotela Kompas te namjeravali još izgraditi dva kata kako bi mogao ulaziti u kuću i s gornjeg puta.
Uštedjeli smo, za nas tada, poprilično novca pa smo se odlučili taj novac investirati u Hrvatsku jer smo supruga i ja napravili planove za povratak u Dubrovnik. Prodali smo ovdje sve osim ovog hotela s restoranom te smo ušteđeni novac utrošili za kupnju dva ugostiteljska objekta. Jedan objekt, koji je radio kao picerija, se nalazi nasuprot Male fontane na Babin Kuku, a drugi veći, koji ima oko 900 kvadrata se nalazi kod Velike fontane na vrhu Malog Straduna na Babin Kuku. Oba objekta su kupljena od tadašnjeg HTC Dubrava Babin Kuk čije hotele je kasnije kroz privatizaciju kupila austrijska hotelska kuća Valamar. I tu su nastali naši problemi koje ni do dana ne uspijevamo riješiti. U međuvremenu mi je supruga preminula, a ja se i dalje sudski borim s austrijskim Valamarom, govori Marko Tapalović koji kaže kako bi se oba sina i kćer željeli vratiti u Dubrovnik, ali ne uspijevaju riješiti ni problem sa nadogradnjom kuće u Lapadu, kao ni onaj veći sudski problem sa Valamarom čiji predmet se vuče po sudovima od 2002. godine, kad je bio pokrenut, kaže Tapalović.
Uvidom u sudske spise razvidno je kako je taj sudski predmet bio u prekidu do 2014. jer se u drugom postupku odlučivalo o ništavosti Tapalovićevih kupoprodajnih ugovora koji su tek nakon odluke Ustavnog suda proglašeni valjanima, zbog čega se taj postupak mogao nastaviti. Valamar po bagatelnoj cijeni želi od Tapalovića otkupiti njegove objekte koje on ne želi prodati. Iz sudskih dokumenata, a prema riječima pravnika kojima smo pokazali sudsku dokumentaciju, iz svega je očito kako Valamar u ostvarenju svog nauma ide na iscrpljivanje Tapalovića koji zbog svega ima ogromne sudske i odvjetničke troškove. Na to, mišljenja su bolje upućeni pravnici, ukazuju i sve presude koje su došle do Ustavnog suda. A Ustavni sud je, kao i ranije Općinski sud u Dubrovniku, presudio u korist Tapalovića. Točnije, „Ustavni sud je odlukom broj: U-lII-1146/2008 ukinuo presudu Vrhovnog suda broj: Rev-1253/06-2 od 12. travnja 2007., kojom je taj sud u istoj pravnoj stvari usvojio podnositeljevu reviziju te preinačio prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu na način da je usvojio podnositeljev tužbeni zahtjev“.
No, onda je Valamar, po mišljenju pravnika koje smo konzultirali, premjestio sjedište svoje tvrtke iz Dubrovnika u Poreč najvjerojatnije zbog toga da izbjegne ponovno suđenje u Dubrovniku gdje su izgubili proces protiv Tapalovića. Oni na taj način i dalje idu u razvlačenje postupka i iscrpljivanje Tapalovića.
-Ovako nešto ne bi bilo moguće u Austriji da je situacija obrnuta, kaže nam pravnik koji je pregledao sudsku dokumentaciju korištenu na Općinskom sudu u Dubrovniku, Županijskom sudu u Dubrovniku, Vrhovnom sudu RH te Ustavnom sudu RH. Austrijski sud zasigurno ne bi dopustio ovakvo razvlačenje procesa i presudio bi u korist onoga tko je svojim novcem pošteno kupio ugostiteljske objekte. To je u hrvatskom slučaju napravio i Ustavni sud koji je poništio odluku Vrhovnog suda Hrvatske koji je uvažio „klimave“ argumente Valamara. Koliko će hrvatsko pravosuđe u novom postupku biti brzo i efikasno, ostaje za vidjeti. Tapaloviću ostaje nada kako će njegova sudska borba kao običnog hrvatskog čovjeka protiv stranog investitora, čija moć i utjecaj je vidljiva i na slučaju njegova dvadesetogodišnjeg sudskog procesa biti završena po pravdi i hrvatskom zakonu, a ne po želji moćne austrijske hotelske kuće u Hrvatskoj.
Fenix-magazin/SIM/Stjepan Ivan Mandić
