Silvija Hinzmann, njemačka spisateljica i prevoditeljica hrvatskog podrijetla/Foto:Fenix

ŽIVOT U STUTTGARTU: Silvija Hinzmann: Ni jednog trenutka nisam poželjela odustati od Krleže

 

Silvija Hinzmann, njemačka je književnica i prevoditeljica hrvatskog podrijetla iz Stuttgarta, rođena je u Čakovcu 1956. godine, a od 1970. godine živi u Njemačkoj.

 

Prva kratka priča objavljena joj je 2003, a prvi roman 2005. godine. Od tada do danas je objavila brojne kriminalističke priče i romane. Koautorica je niza antologija, a u suradnji s autoricom i promotoricom hrvatske književnosti Alidom Bremer i književnom agenticom Dagmar Schruf, uredila je antologiju „Südliche Luft – 20 Liebeserklärungen an Kroatien“ (,Južni zrak – 20 ljubavnih izjava Hrvatskoj“), koja je izišla 2009. godine u izdavačkoj kući Ullstein. Radila je i na prijevodu monumentalnog romana „Zastave“ Miroslava Krleže, koji je dobio odlične kritike u brojnim uglednim njemačkim medijima.

Silvija Hinzmann je nedavno posjetila Sajam knjiga u Frankfurtu, na kojem već godinama svoje mjesto ima i Hrvatska. No, autorica izlaže na štandovima njemačkih izdavača, a radnja njezina najnovijeg romana „Die dunkle Seite der Bucht“ („Tamna strana zaljeva“), odvija se u Istri.

FM: „Tamna strana zaljeva“ je treći roman iz serije Vaših aktualnih kriminalističkih romana, a radnju ste smjestili u Istru. O čemu govori roman?

– Glavni junak Jozef Joe Prohaska, bivši je glavni inspektor krim policije iz Stuttgarta, hrvatsko/češkog/njemačkog podrijetla. Nakon ozljede za vrijeme službe i nagle smrti supruge, odlazi u ranu mirovinu i seli u Istru, te živi Kloštru, mjestašcu u blizini Limskog kanala. Pasionirani je fotograf i suvlasnik jedne male fotografske radnje u Rovinju, koju vodi njegov prijatelj iz mladosti Ivo Horvat. Jednoga dana Prohaska dobiva anonimni paketić u kojem se nalaze jedan kist i novinski članak, koji se odnosi na slučaj ubojstva od prije petnaestak godina u Njemačkoj gdje je Prohaska vodio istrage. On se pita tko ga to želi upozoriti, jer se tadašnji počinitelj zakleo da će mu se kad-tad osvetiti, jer je taj čovjek opet na slobodi. Prohaska ne vjeruje da mu od njega prijeti opasnost, ali ipak želi porazgovarati s inspektorom Rossijem. No, Rossi nema vremena. Na plaži Zlatni rt/Punta Corrente, pronađeno je tijelo neznanca. Prohaska će se, dakle, sam dati u potragu za osobom koja mu je poslala paketić. Ali, prije toga mora snimiti službene fotografije na vjenčanju u Rovinju. No, iste večeri mladoženja nestane bez traga, a poznanica njegove obitelji zamoli Prohasku da ga nađe bez da se uključi policija. Prohaska shvaća da se opet našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.

„Privremeni rad“ u Njemačkoj

FM: Rođeni ste u Čakovcu, no ipak ste radnju romana smjestili u Istru? Imate li za to poseban razlog?

– Da, rođena sam Čakovcu, jer su mi roditelji tada tamo radili. Oni su inače podrijetlom iz okolice Daruvara. Početkom 60-ih godina otišli su na „privremeni rad“ u Njemačku, a brat i ja smo živjeli kod bake i djeda. Nakon njihova razvoda, odselili smo s majkom u Stuttgart, a tata u Rovinj gdje je osnovao novu obitelj. Tako da smo mi kao djeca, a i kasnije, mnoga ljeta proveli u Istri, tj. Rovinju. Kad sam razmišljala gdje bi se mogla odvijati radnja mog kriminalističkog romana „Miris Oleandra“ (Der Duft des Oleanders), bilo mi je jednostavno logično da to bude upravo Istra.

 

FM: Prevoditelj Gero Fischer i Vi zajedno ste na njemački jezik preveli Krležin roman „Zastave“, što sigurno nije bilo lako. Koliko vam je trebalo vremena?

– Pa, nije bilo lako, ali sam zahvalna da sam dobila tu mogućnost. Do suradnje u prijevodu „Zastava“ je u stvari došlo igrom slučaja, kako to u životu ponekad biva. Lojzu Wiesera, nakladnika Wieser Verlaga iz Klagenfurta/Celovca, upoznala sam 2007. godine, i to upravo zahvaljujući poznanstvu s Dagmar Schruf i Alidom Bremer. Alida je tada bila organizirala program za predstavljanje Hrvatske kao zemlje gošće na Sajmu knjiga u Leipzigu 2008. godine. Zahvaljujući Alidi Bremer dobila sam priliku s jednom delegacijom uglednih njemačkih, austrijskih i švicarskih nakladnika, novinara, literarnih agenata itd., posjetiti Hrvatsku i Sa(n)jam knjige u Puli. Kasnije sam prevela na njemački jezik nekoliko romana autora i autorica iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Jednom prilikom me Lojz Wieser upitao bih li mogla prevesti „Zastave“. Spontano sam pristala. I tako je sve počelo. Prevela sam I. i V. knjigu, Gero Fischer II., III. i IV. knjigu. Sve u svemu, naš je posao trajao oko devet godina. Nije to bio samo prijevod, već i sastavljanje i obrađivanje indeksa, jer nam je bilo vrlo važno da čitatelji doznaju što više o dubini i pozadini „Zastava“.

FM: Je li bilo trenutaka kad ste poželjeli odustati?

– Ni jednog trenutka nisam na to pomislila! Naprotiv, prevodeći „Zastave“, svaki dan sam, diveći se autoru, učila i pronalazila nešto novo. Radila sam kao u snu, kao da sam u nekoj vrsti transa. Njegov stil, njegovo ogromno znanje, poznavanje povijesti, književnosti, stranih jezika, političkih likova i događaja, njegova poezija, njegove oštre kritike, sva ta duhovitost, ali i melankolija … tako me oduševljavalo, ali naravno, ponekad i umaralo, jer sam stalno razmišljala kako na najbolji način sve to prenijeti na njemački jezik. Sve se događalo uz moj redovni posao sudskog tumača i uz druge obveze.

FM: Kako ste uspjeli Krležinu karakterističnu sintaksu očuvati u njemačkom prijevodu? Sudeći prema odličnim kritikama koje su o prijevodu pisali njemački, austrijski i švicarski mediji, to ste doista uspjeli.

– Pa eto, pokušala sam njegovu sintaksu prevesti i očuvati tako da njemački čitatelji ni u kom trenu ne razmišljaju o tome da je to prijevod. Moram naglasiti i to da je suradnja s prevoditeljem Gerom Fischerom i urednikom Gerhardom Maierhoferom bila bliska, kolegijalna i intenzivna. Veoma mi je drago što nam je to uspjelo.

Moj početak u Njemačkoj bio je klasično „gastarbajterski“

FM: Doselili ste u Njemačku 1970. godine. Kakav je bio Vaš početak po dolasku?

– Bio je, kako se to kaže, klasično „gastarbajterski“. Početkom 70-ih godina ovdje nije bilo puno djece radnika iz inozemstva, a o povratku se nije govorilo. Ponekad mi je bilo stvarno teško, nedostajala mi je obitelj, vršnjaci, prva ljubav, ali čovjek se navikne skoro na sve. Živjeli smo skromno i povučeno. No, bila sam ipak u prednosti pošto sam već u osnovnoj školi u Hrvatskoj učila njemački, pa mi jezik nikada nije bio problem. Naprotiv, htjela sam ga savršeno naučiti, tako da nitko ni ne primijeti da sam strankinja. Početkom 90-ih godina kad sam počela raditi, pokraj moga posla i kao tumač-volonter za socijalne službe i škole na području grada Stuttgarta, položila sam ispit za sudskog tumača i prevoditelja i od tada radim samostalno.

FM: Danas ste uspješna autorica, prevoditeljica, uz to ste i majka i supruga. Koliko je teško imati i zavidnu karijeru i obitelj?

– Eto, trudim se svaki dan udovoljiti svim željama i potrebama drugih, a s druge strane pokušavam biti makar donekle zadovoljna s onim što stvarno volim, a to je pisanje i prevođenje. Ponekad mi to, naravno, ne uspijeva jer je dan prekratak. Ali, svaki novi dan, donosi novu mogućnost. Jednom davno, moj djed Alojz govorio je na češkom jeziku, a koji smo govorili kod kuće: „Svaki je čovjek jednako vrijedan, bez obzira na boju kože, podrijetlo, moć ili um. Ne zaboravi svoje korijene, jer bez njih stablo ne cvate niti nosi plodove.“ Da bi nam to uspjelo, treba svaki dan učiti, a ljude poštivati i voljeti.

Fenix-magazin/Marijana Dokoza

Zanimljive priče, razgovore, događaje, komentare……, pronađite i u tiskanom izdanju  Fenix Magazina….

Želite li svoj primjerak tiskanog izdanja Fenix Magazina dobivati na kućnu adresu, možete se pretplatiti 

putem e-maila: [email protected]
telefonom: +49 (0) 69 34 878 1400
faksom: +49 (0) 69 34 878 1409

ili putem linka ONLINE PRETPLATA

Pogledajte drugo

GORIVO

CIJENE GORIVA U NJEMAČKOJ: Poznato tko plaća skuplje, a tko jeftinije gorivo

Prema ADAC-u, vozači u Bavarskoj trenutno moraju plaćati najviše cijene goriva na benzinskim postajama. Kako …