Dok jedni znaju da se svugdje mora raditi da bi se zaradilo, pa čak i u Njemačkoj, drugi očekuju da će čim iziđu iz svoje zemlje, dobiti odličan posao na kojem neće puno morati raditi, a dobro zaraditi.
Ima i onih koji su svjesni da će puno raditi, ali ne očekuju toliko “malu” zaradu, napisala nam je čitateljica Ivona Z. u pismu kojeg prenosimo u cijelosti:
Podrijetlom sam iz jednog malog mjesta u BiH, u kojem ni mlado ni staro nema posla. Završila sam Srednju medicinsku školu i godinu dana nakon, odlučila doći u Njemačku. Htjela sam bolji život, a u svom mjestu ga nisam mogla imati. Spomenut ću samo da tamo odakle sam ja najbolju perspektivu imaju oni koji imaju nekoliko krava i prodaju mlijeko.
Bila sam tužna kad sam završavala školu jer nisam znala gdje će cijela moja generacija. Riječ je o cijeloj jednoj generaciji, ne o nama nekoliko koji ne znamo ni što ćemo, ni gdje ćemo.
Otišla sam na nekoliko dana kod rodice u München. Nagovarala me da dođem, da će mi pronaći kakav takav posao, ali ja nisam bila sigurna.
No, jednog dana je kod njene desetogodišnje kćeri bila prijateljica koja je dobila novu školsku torbu. Rekla je: “Ovu staru ću dati nekome tko baš ništa nema”. Kćer od rodice joj je samo rekla: “Ponijet ću ja u Bosnu, jer tamo nitko ništa nema”. To me dirnulo. Pomislila sam, ta je curica rođena u Njemačkoj. U BiH dođe tek s roditeljima kad su joj školski praznici, a već je vidjela situaciju. Pomislila sam ako to dijete već vidi da nam je u BiH budućnost nikakva, kakva će biti moja.
I zapravo je taj njihov razgovor bio okidač koji me natjerao da prihvatim poziv u Njemačku.
Rodica mi je našla posao. Zapravo više poslova. Čistila sam svaki dan kod različitih obitelji. To mi je dobro došlo jer sam naučila jezik u samo godinu dana. Ne savršeno, ali ipak. Mogla sam se vrlo dobro sporazumijevati. Odlazila sam i na tečaj njemačkog jezika pa je i to pomoglo. Plaća je bila osam eura po satu, a radila sam tri sata na dan. Ali, to je bilo u redu jer sam stanovala kod rodice pa nisam plaćala najamninu. Inače, s tom plaćom ne bih mogla imati stan i plaćati režije.
Godinu dana poslije zaposlila sam se kao čistačica u jednoj bolnici u Münchenu. Imala sam 1 400 eura plaću neto, i opet nedovoljno da se osamostalim. Ali, pronašla sam jedan mali stančić i štedjela za godišnji odmor. U toj bolnici radi i jedna naša liječnica. U Münchenu je poznata. Kad je doznala da sam završilu za medicinsku sestru, pomogla mi je da se u toj istoj bolnici zaposlim u struci. I evo, sad već radim gotovo četiri godine u toj bolnici kao medicinska sestra i dobro mi je.
Zasad, imam 1 700 eura neto plaću. Nije to neki velik novac, ali opet je početak. Stanarinu i režije plaćam malo više od tisuću eura i opet mi ostane za neki pristojan život.
Neka nitko ne shvati krivo ovo moje pismo. Niti želim njime reći da ljudi moraju ostajati u Hrvatskoj i BiH jer je ovdje teško, niti želim reći da je ovdje bolje nego u domovini.
Bit će vam onako kako nešto prihvatite i što očekujete. Ako previše očekujete nigdje vam neće biti dobro, pa ni u Njemačkoj, kojoj se jedino mora priznati da ukoliko želite raditi bilo što, nećete biti bez posla.
Fenix Magazain/IK
Ukoliko i Vi imate priču, pošaljite nam na mail fenix@fenix-magazin.com i objavit ćemo anonimno ili s imenom i prezimenom. Sve ovisi o Vama…
