Fra Jozo Župić ostvario je svoju zamisao i napisao knjigu o životu Ante Župića (Sinj, 1929. – Zagreb, 1974.) bliska rođaka, susjeda i prezimenjaka, i njome u koncentričnim krugovima artikulirao, protumačio profesorov životni hod, svjetonazor, poglede, okolnosti i smjernice djelovanja, odnose prema obitelji, zavičaju i domovini.
Budući da je fra Jozi samome uz rodbinsku povezanost Ante bio profesor, morao se osloniti i na svjedočenja drugih, na razgovore, novinske članke, prisjećanja i komentare na društvenim mrežama, na autorske članke njegovih učenika, kolega i prijatelja u Cetinskim vrilima, na stručne članke s osvrtima njegove izložbe, također i na memoriju živućih koji su ga poznavali i s njim dijelili vrijeme i zbivanja.
Autor i urednik knjige nastojali su sačuvati autentičnost, izvornost, uvjerljivost i istinitost svjedočenja. Time su i lektorski zahvati svedeni na neznatne intervencije. Fra Jozo se svojim suplemenjacima na dostojanstven način već odužio knjigom naslovljenom Župići, u kojoj je popisao rodove i rodbinstva, otkrivao veze s poznatim i nepoznatim ljudima, nositeljima prezimena na prostoru širem od opsega same domovine. Skupljao je iverje, kako se u bliskoj situaciji figurativno izrazio veliki Matoš, i tako otkidao zaboravu dragocjenu građu koja bi nestala u metonimiji drugih i drugačijih govora. Novim prinosom o Anti Župiću, profesoru i akademskom kiparu, autor je otplatio dug neponovljivoj osobi, čovjeku koji je svojim životom obilježio vrijeme i događaje, a u svemu je ostavljao trag i mjeru ljudskosti. Tim više što je riječ o pravedniku, stradalniku, patniku, sanjaru bolje Hrvatske, što on i njegova obitelj zaslužuju. Bila je to izazovna zadaća čak i fra Jozi, koji je uz vještine pisanja stekao i rutinu kojom kao autor potpisuje zavidan broj knjiga i publicističkih članaka.
Koncentrični krugovi kojima se ispunjao život Ante Župića, akademskog kipara i profesora, rekao bih, prvenstveno odgojitelja, satkan je od silne memorije mlađih naraštaja, stvorene u susretima, druženju u nastavi i drugim školskim aktivnostima, ali i na odlascima u kazalište, na izletima i ekskurzijama, njegovoj živoj riječi, pokretima i gestama, intonaciji smirenog glasa i dobro promišljenim odgovorima i reakcijama na sve što se oko njega događalo.
Koncept knjige artikuliran je zanimljivo. Autor je skupljao pelud iz svjedočenja brojnih suvremenika, osvježio ih i pretočio u štivo, dijelom u priču. Dragocjenim izvorima obogatio je poglede iz raznim motrišta, što knjigu čini autohtonom, izravnom, uvjerljivom i zanimljivom. Pribavio je autor stručne i kritičke ocjene priređenih izložbi njegovih skulptura i slika, kako onih ranijih, tako i najnovije izložbe “lošinjskih” kiparskih crteža iz studentskih dana o kojima su svjedočili Stipe Sikirica, Joško Belamarić i Dragana Modrić. Uz podatke o građi na kraju navedeni su detaljni bibliografski podatci. Knjiga je opremljena vrlo kvalitetnim fotografijama artefakata koju obitelj Ante Župića i zaslužuje.
Kakvi su Ana i Ante bili ljudi pouzdano je svjedočila Boja Režić iz Vrlike, domaćica u njihovoj obitelji i dadilja njihovoj djeci (“…bila sam jako mlada, ali po dolasku kod obitelji Župić osjećala sam se kao u svojoj kući. Gospodin Ante i gospođa Ana pružili su mi utjehu kao da su mi pravi roditelji”). Fra Jozo postupno prati Antin Život od samog rođenja, od njegove predškolske dobi, pohađanja osnovne škole, gimnazije, ispočetka Franjevačke, a poslije zabrane rada i nastavak školovanja u Realnoj državnoj gimnaziji u Sinju. Postupno otkriva Antinu crkvenost i domoljublje, vezanost uz obitelj, sklonost za rad u vinogradu na Gornjem Radošiću kako bi pridonosio obitelji. Već tada tragao je za kvalitetnijom glinom u Ruduši i počeo oblikovati figure od nje. Ogledao se u izradi betlehema, a uskoro ga je sasvim osvojilo slikanje te izrada fotografija. Ante Koristi rodbinsku potporu, odlazi u Novi Sad i upisuje peti razred Umjetničke škole, koja mu je bila dobra priprema za upis na Likovnu akademiju u Zagrebu. Na studiju pokazuje svu širinu umjetničkog talenta. Prvu zajedničku studentsku izložbu skulptura u Sinju i Antinu prvu nagradu, fra Jozo je dokumentirao člankom iz Slobodne Dalmacije. Skulpturom Poljubac Ante Župić se pitomim intimističkim kiparstvom približio svom uzoru Frani Kršiniću (Belamarić), a sklonost istraživanja odvela ga je novim oblicima i rješenjima oblikovanja.
Već u Zagrebu Ante se zbližio s Anom Šimundža, studenticom matematike i fizike. Oboje su u apsolventskom roku završili studije i započeli profesuru. Ana je vrlo kratko bila profesoricom pripravnicom u Livnu, a Ante je morao položiti pedagogijsko-psihologijsko obrazovanje kako bi mogao raditi u školi. Uskoro su se vjenčali, zasnovali kršćanski brak u kojem su se rodili Tomislav, Jelena, Trpimir i Branimir. Do 1962. Ante je bio djelatnikom Osnovne škole u Sinju, otad pak u gimnaziji koja je kasnije ponijela naziv prema književniku Dinku Šimunoviću. Istodobno, iskušavao je i razvijao svoju likovnost.
Loše prometne veze i novi poslovi nagnali su ga na kupovinu vespe kojom je u Sinju bio prepoznatljiv. O svemu tome dokumentirano piše u ovoj monografiji. Piše i o stručnim i umjetničkom kompetencijama supružnika Župić, o pripremama učenika prije odlaska u HNK u Splitu. Slomom Hrvatskoga proljeća u kasnu jesen 1971. godine počela su uhićenja, ucjene i mučenja, udaljavanje iz škole i prijetnje otkazom, a domalo i neizlječiva bolest i smrt. Dramatično je svjedočenje Danice Ramljak i Ive Barač Bilandžić o ulasku milicajaca u učionicu i Antino držanje. Unatoč prohujalu vremenu, polovici stoljeća od Antine smrti i desetljeća i pol od Anina preminuća, memorijom koja ne može izblijedjeti, svjedoče zapisi o njihovu životu, smrti i pogrebima, o sjećanjima i prisjećanju, o otvorenju spomen-portreta Ante Župića u Sinju, skulpture koju potpisuje Antin prijatelj Stipe Sikirica, akademski kipar njegova naraštaja.
Rekli bismo, autor Jozo Župić, u ovoj je knjizi stvorio predodžbu o čovjeku i umjetniku. U njoj je obrazložio odgojne utjecaje, osmislio odnose Ante Župića prema mlađem naraštaju, pisao o njegovoj čestitosti, čvrstini karaktera, pravednosti, dosljednosti, nepotkupljivosti, također i o njegovim životnim, ali i umjetničkim postignućima i dosezima. Posve opravdano, knjiga je namijenjena i Ani, Antinoj supruzi, koja je poslije njegove smrti, prihvatila ulogu samohrane majke i skrbila o djeci i njihovim obiteljima još gotovo puna četiri desetljeća.
Ana i Ante Župić ugradili su sebe u trajnu memoriju koju će, ponosni na njihovu žrtvu, čuvati novi naraštaji sinjskih gimnazijalaca. Sjeme njihove žetve sačuvala su srca koja pamte.
Fenic-magazin/MMD/Fra Jozo Župić
