Franka je Hrvatica koja se prije godinu dana iz Bosne i Hercegovine preselila u Švicarsku gdje pronašla posao i pokušava poboljšati svoju egzistenciju.
Kaže kako je u Švicarskoj ostvarila ono što je uvijek željela, ali je pritom puno toga i izgubila. U razgovoru za Fenix-magazin.de je otkrila kako se privikla na život u zemlji o kojoj mnogi sanjaju.
Piše: Daniela Škegro
Nemojte molim vas pisati moje puno ime i prezime, pogotovu ne objavljujte sliku, neugodno mi je, govori moja sugovornica dok smo na poprilično prohladnom ali sunčanom danu sjele na klupu kako bi razgovarali.
Sve sretne iseljeničke priče nalik su jedna drugoj, kao i one tužne koje uvijek imaju sličnu tugu. Moja sugovornica kaže da ona svoju priču u cijelosti ne može svrstati ni u sretnu, a niti u tužnu iseljeničku priču.
Negdje je na “raskrižju” i vjeruje da će prevagnuti dobro, a do tada će se osvrnuti na protekli period života.
Franka je došla u Švicarsku prije nekih godinu dana. Zaposlila se u skladištu za kozmetičke proizvode. Posao je to koji zahtjeva određenu fizičku spremu i izdržljivost. Smjestila se nekih četrdesetak minuta vlakom od jednog od najznačajnijih bankarskih središta Züricha, gdje je ujedno smještena i tvrtka u kojojoj radi, odnosno skladište.
– S obzirom na to da prvo mora autobusom do vlaka koji vozi za Zürich, treba promijeniti 2 vlaka do odredišta gdje čekanjem zbog presjedanja izgubi 17 minuta. Tako da u putu od kuće do posla i natrag izgubi više od 2 sata vremena svakodnevno. Radim dnevne smjene jer noćne ne mogu izdržati. Smjena počinje u 8 sati, a s poslom završavam u 17 sati. Ali kako putujem duže, dosta ranije moram ustati, praktično odlazim po mraku i po mraku se vraćam. Posao u skladištu je takav da ste u zatvorenim dvoranama bez dnevne svjetlosti – što znači da u suncu, odnosno u dnevnoj svjetlosti mogu uživati jedino vikendom. Ne žalim se na primanja koja su nešto veća nego u Njemačkoj gdje sam radila prije pet godina, ali je ovdje posve drugačije, govori Franka dok hladnim rukama iz džepova vadi cigaretu. Obzirom na to da kutija cigareta stoji 9 franaka, odlučila je poput većine kupovati duhan i praviti sama cigarete s mašinicom cigarete.
– Uvijek mi je nekako u podsvijesti što sve mogu za tih 9 franaka (približno 9 eura) kupiti svojoj majci koja je ostala doma, kaže Franka.
Pod “dolje” Franka misli na Hercegovinu, zemlju iz koje je došla poput mnogih u potrazi za boljim životom.
– Majka mi neki dan govori da je kilogram šipaka 2 KM, pa zamislim da mogu za tu kutiju cigareta što bih dnevno platila, majci kupiti svaki dan 10 kg šipaka, nasmiješi se Franka, ali u krajičku oka zaiskri suza. Ona suza toliko bistra, a toliko teška koja se skotrlja niz njezino lice i pade na grudi s lijeve strane. Valjda točno na mjesto iz kojeg je krenula.
Uvijek je, kaže, željela živjeti u stanu ili kući s pogledom na rijeku ili more.
– Taj san mi se ostvario. Samo što nije to taj san. Rijeka nije poput naših rijeka čista, smaragdno zelena koja ti nekako daje snagu. Ova rijeka koju gledam svaki dan s mog prozora, siva je, mutna, tako “beživotna” I umjesto da me razveseli, oboji moje misli svojim sivilom, pa mi je ugasila želju da sjedim na balkonu i gledam u nju i daljinu. A, tako sam maštala cijeli život o stanu ili kući s pogledom na rijeku ili more, kaže Franka.
Dok sjedimo pored te rijeke na klupi, koja je od Frankina stana udaljena minut hoda, pokraj nas prolazi djevojka vodeći konja.
– Ovi domaći vikendom izvode svoje ljubimce u šetnju, poput ove djevojke s konjem. Ovo je ipak švicarsko selo, pa je taj prizor uobičajen. Zamišljam odmah naše razigrane konje na Bilima ili Livanjskim visoravnima. Ovi nekako, jedva da se vuku, pa mi to sve čudno neobično. I možda nije najčudnije od svega što je ovdje postalo normalno da vas pitaju na poslu jesi li musliman ili katolik. Nikada ne bih povjerovala u to da mi je netko pričao kako će me to ljudi pitati u Švicarskoj, kaže Franka.
Podjele su puno vidljivije i svakodnevne, čak puno više nego u BiH.
– Možda zvuči nestvarno, i meni je bilo dok se nisam susrela sa time. Na taj način se formiraju konkretno i društva na poslu. Često zaključim da su tim podjelama “opterećeni” čak ponajviše oni koji nisu imali doticaj s ratom. Baš mi to smeta, priča Franka čije misli nalikuju boji sive i tmurne rijeke pokraj koje sjedimo.
– Ostvarila sam ovdje što sam uvijek željela, dobra primanja, stan s pogledom na rijeku. Mogu pomoći majci, sestrama, bratu i sestrićima kada god im zatreba. Mogu sebi priuštiti da kupim od odjeće i obuće čak i markirane stvari. Mogu uštedjeti za odmor u bilo kojoj zemlji na svijetu, to su zaista dobre strane. Ali kada sagledam s druge strane, svjetlost dana me obiđe tek vikendom. Po mraku odlazim, u mraku radim, po mraku se vraća s posla, kaže Franka.
Izgubila je, kaže, naviku druženja.
-Kada dođe vikend, moram ga iskoristi za veliku kupovinu, čišćenje i pospremanje, poput kartona koji mogu bacati samo na određenim lokacijama i u određeno vrijeme. Praktično život koji živim nije život o kojem sam sanjala, iako u njemu imam sve o čemu sam maštala. Švicarska je zemlja s najvećim standardom, ali i depresijom, govori Franka gledajući na sat otkrivajući koje sve još obveze treba obaviti.
Mnogi mladi u Švicarskoj i iseljeništvu dijele Frankinu sudbinu u kojoj su možda ostvarili svoj san i ostvarili možda ono materijalno, ali su “izgubili sebe”. Često je to cijena života u iseljeništvu.
Fenix-magazin/MD/Daniela Škegro
