Niti godinu dana poslije nisam svjestan da je ovo stvarnost – komentira poznati zadarski fotograf Arif Sitnica nagradu Zlatno pero koja mu je dodijeljena na 26. Međunarodnom susretu vinogradara i vinara Sabatina 2016., u Neumu.
Ovo laskavo priznanje dobio je za afirmaciju vinogradarstva, vinarstva, zadrugarstva i Sabatine kroz medije. Zbog tog priznanja njegove zadarske kolege su se raspričale o njemu. Smatraju ga jednostavnim, iskrenim, emotivnim i vrlo samozatajnim. I baš te osobine, govore, dovele su ga do Zlatnog pera.
Tko je Arif Sitnica, samozatajni fotoreporter koji je prepoznao i od zaborava sačuvao brojne trenutke, upravo one koje nitko osim njega nije primjetio?
Rođen je 1950. godine u Banja Luci gdje je veći dio života živio i radio. U Zadar se doselio 1998. godine, a o svom dolasku kaže:
” U Zadru nikoga nisam poznavao niti je poznavao netko mene. Slikovito rečeno, kao da smo pali padobranom u nepoznato, ali se kasnije ispostavilo i potvrdilo da smo se spustili u najljepši grad na svijetu. Ma i da smo poželjeli da nas Bog uputi u ovakvu ljepotu, ne bismo tada znali tražiti da to bude Zadar. Samo ime Zadra, ta igra slovima – za dar – kao da poziva na dolazak, a taj nam se dolazak vratio kao dar samima sebi. Imao sam sreću sudjelovati i u važnom, za Zadar možda i povijesnom projektu. Naime, u to vrijeme tadašnji glavni urednik Nedjeljko Jusup okupljao je ekipu novinarskih profesionalaca i entuzijasta, s ciljem da bi u ratu pokrenuti tjednik Zadarski list prerastao u dnevnik, kaže Arif i nastavlja:
Uz današnjeg glavnog urednika Šenola Selimovića, pokojnog Željka Luburovića, Zvonka Kucelina, Bernarda Paleku i druge viđenije zadarske novinare i urednike našlo se mjesta i za mene. U prvoj redakciji dnevnika Zadarski list bio sam šef grafičke redakcije. Uspjeli smo pokrenuti prvi dnevni list u povijesti Zadra i zadarske regije, što se ne zaboravlja.
Uz Zadarski list je vezan i njegov daljnji profesionalni, ali i obiteljski život.
– Živim s obitelji, sa suprugom Marijom i sinovima Danijelom i Vedranom. U mirovini sam, ali nemam mira. Radim kao honorarni fotoreporter u Zadarskom listu – kaže Arif i otkriva što mu zapravo znači Zlatno pero:
“Ta nagrada me lansirala u svijet fotografa. Još uvijek kao da nisam svjestan da je to ipak stvarnost. Igrom života, 2009. godine ostao sam bez posla, na ulici, i zatražio pomoć od Zadarskog lista, ništa pretenciozno, tek toliko da nešto radim honorarno. Kako sam po struci graficki dizajner, jedina mogucnost je bila da slikam roditelje i njihove novorođene bebe prilikom izlaska iz zadarske bolnice s obzirom da je Zadarski list imao tu rubriku. Danas je to vrlo zapažena, afirmirana rubrika koju roditelji doživljavaju kao dar i čestitku Zadarskog lista za novopridošlog člana njihove obitelji. Nakon nekog vremena urednik priloga Plodovi zemlje i mora Zadarskom listu, Nedjeljko Jusup, ponudio mi je da kao fotoreporter surađujem u tom specijaliziranom prilogu za poljodjelstvo, ribarstvo i okoliš što sam ja objeručke prihvatio. I tako, krenuo po terenima Zadarske županije fotografirajući ribare i težake, ljude koji su vrijedno radili na svojim poljima, farmama, ribaricama….
FM: Gotovo cijeli život ste radili kao grafički urednik, otkud ljubav prema fotografiji?
Kao mali dječak stalno sam maštao o fotoaparatu ali majka mi, nažalost, zbog siromastva u kojemu smo živjeli, nije mogla priustiti to zadovoljstvo.
Tek kada sam poceo raditi, pomalo sam poceo slikati, više onako obiteljski, ali ni ja nisam vjerovao da postoji u meni talent za fotografiju. Sada u vrlo zrelim godinama zivota, ostvaruju mi se dječački snovi. Osjećam kao da ponovo doživljavam novu mladost s fotoaparatom, koji me na sasvim nove načine povezuje s prirodom i ljudima oko sebe..
FM: Što Vas inspirira?
U fotografiranju nisam unaprijed određen, ali me uvijek inspirira dar života u nekom prizoru , bilo da ga osjetim na ulici u gradu ili lutajući po našim selima koje je lako lako zavoljeti. Volim život, nastojim ga unatoč tome što nije lagan, učiniti vedrim i smislenim. Zato taj osjećaj možda i nesvjesno prenosim na svoje fotografije, nastojim da taj dar života živi i u mome svijetu fotografije.
Kad fotografiram, u meni su uvijek dvije osobe – fotograf i gledatelj. Ulična ili novinarska fotografija je zahvalna jer predstavlja uvijek obnovljiv izvor. Ako ti se ne sviđa to što gledaš, dovoljno je nekad pričekati pet minuta ili se prošetati na pola sata. Izvor inspiracija je nepresušan.
FM: I Vaš sin Vedran bavi se već godinama profesionalnom fotografijom. Ušao je u svijet fotografije prije Vas.
Jeste, i moj sin Vedran je fotoreporter u Zadarskom listu. Naravno, ponosan sam sto je on nadrastao svog “profesora” i znam da je mnogo bolji fotograf od mene. Ali, mislim da je jako važno i motivirajuće bilo to što je Vedran naslijedio od mene tu ljubav za fotografiju.
FM: Kakvu budućnost želite sebi?
Velika mi je, još uvijek neostvarena želja, da jednoga dana s fotoaparatom u ruci, negdje iza gola, budem sudionik neke nogometne utakmice u kojoj igra hrvatska reprezentacija. Nadam se i vjerujem da će mi se ta želja ispuniti. Ja volim sanjati, a ako ne sanjaš nema ni snova koji bi ti se trebali ispuniti.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza/Foto: Privatni arhiv Arif Sitnica
