Život u Njemačkoj je za neke ostvarenje sna, zemlja u kojoj se lako zaradi, država koja nudi spas od budućnosti bez budućnosti. No, postoje ljudi koji su “okusili” taj život, proživjeli ga, a sad preživljavaju. Jer ni moćna Njemačka ne nudi garanciju za dobar život do kraja.
Čitateljica Fenixa poslala nam je priču o čovjeku kojeg je slučajno srela, koji u Njemačkoj preživljava, ali iz nje nikad neće otići.
Njenu priču prenosimo u cijelosti:
Stajala sam u redu pred šalterom u jednoj banci namjeravajući uplatiti novac sestri kojoj sam obećala ovaj mjesec pomoći s nešto eura, a da to nitko ne zna.
Ispred mene troje ljudi i radnik iza pulta. Bilo je očito da je dobre volje jer je sa svakim klijentom porazgovarao više od potrebnog, našalio se, pa čak upitao i za zdravlje. Tako sam čula kad mu je žena govorila kako čovjek pored koji se zove Abdullah želi uplati novce svom bratu u Maleziji. Žena je govorila na njemačkom, pa je prevodila na engleski jezik, a onda se radnik našalio kako iako je Talijan, zna engleski, pa se može i sam sporazumijeti sa starim gospodinom.
Potom je došao Talijan i uplatio svoj iznos nekom u Italiji. Nisam to razumjela jer su međusobno pričali talijanski, ali bilo je očito da se poznaju.
Kad je Talijan otišao, čujem radnika pita na njemačkom: “A gdje vam je to Hrvatska?”
Čovjek ispred mene se smeo, učinilo mi se da ga nije ni razumio. Radniku je bilo samo simpatično što umjesto Kroatien, piše Hrvatska.
“Znam,znam gospodine, samo vas malo zafrkavam”, rekao je i dodao: “Ima dosta Hrvata koji mi dolaze, pa ponešto znam i hrvatskog”.
Potom će čovjek ispred mene na lošem njemačkom : “Sine moj, nije meni do zafrkancije. Žalosno je kad vam iz te Hrvatske šalju novce da ovdje možete preživjeti”.
Obratila sam pažnju na čovjeka, svog sunarodnjaka i htjela nešto reći, tek toliko da zna da sam i ja Hrvatica, ali on nastavi: “Bilo bi me sramota da ovi moji Hrvati ovdje doznaju da mi odozdo šalju novce”
“Pa kako to?”, pita radnik.
“A eto, u mirovini sam, mirovina mala. Jedva spajam kraj s krajem. Ovdje su mi djeca, ne želim da znaju da mi je loše jer ionako govore što ću ovdje, kad s ovom mirovinom mogu uživati u Hrvatskoj. Ja ne želim u Hrvatsku jer oni rijetko kad idu u Hrvatsku, pa kako bi ih onda vidio. Zaboravili bi me, a unuci pogotovo”, tiho će čovjek.
Nikad ga nisam vidjela, čak ni na nedjeljnoj misi. Ne znam u kojem dijelu grada živi, niti odakle je. Bilo mi ga je žao. Uzeo je nešto više od stotinjak eura koje mu je radnik dao i pozdravio se.
Nije me primijetio, niti shvatio da sam ga razumijela. A baš me zanimalo tko mu to iz Hrvatske u Njemačku šalje novce.
“A i vi ste iz Hrvatske “, reče mi radnik kad je pogledao uplatnicu koju sam prethodno ispunila.
“Da, jesam, iz te Hrvatske iz koje svi bježe u Njemačku”, pomislim.
Fenix Magazin/KS
