Progovoriti i tražiti pravdu ili tajnu ponijeti u grob!

Žene žrtve silovanja nisu imale mogućnost ništa tražiti, one su puškom pa i bombom primoravane. Bile su robinje, ratni plijen, silovane su od više muškaraca u istom danu. Prisiljene raditi što im uz prijetnju oružja narede. Na vratima koja se nisu smjela zaključavati morale su staviti bijelu krpu. Vojnici iz Srbije ili JNA uzimali su ih kao svoje vlasništvo za sebe ili su ih odvodili u kuće u kojima su bili njihovi vojni štabovi. Žene su silovane i držale zatočene do visokog stupnja trudnoće. Nije moguće riječima iskazati sve torture koje su prošle – govori Marija Slišković,predsjednica Udruge Žene u Domovinskom ratu, vlasnica nagrade “Zagrepčanka godine” i urednica knjige “Sunčica”. Mn: Knjiga strahota U knjizi su objavljena istinita svjedočanstva o strahotama koje su žene proživjele u vrijeme ratne agresije Srbije i JNA na Hrvatsku. Žene govore o torturi, mučenju, silovanju. – Ne mislim da je to štivo za čitanje. Izdala sam ih kako bih potaknula državne institucije da ne prešučuju postojanje žrtava ratnog zločina. Željela sam i da Međunarodna zajednica potakne Hrvatsku da ne krši međunarodno pravo i dozvoljava ratnim zločincima život na slobodi. Ova je knjiga izašla s ciljem traženja pravde za žrtve i procesuiranje ratnih zločinaca – kaže Slišković.

Riješenje njihovih trauma nisu umirujući medikamenti. Oni nisu pomogli niti braniteljima.

Misle da će narod zaboraviti, neće!

Državne institucije, Vlada i politika se vrlo malo bave ovom temom. Važniji im je, kaže Marija, status gay populacije. Stoga je u otvorenom pismu ministrici Vesni Pusić prigovorila što kao žena nije našla vremena za ovu osjetljivu temu, ali je zato svim srcem stala u obranu gay populacije. Nije prihvatila poziv da sasluša istinita svjedočanstva žena, nije se nikada ni oglasila podrškom prema ženama žrtvama ratnog zločina. Odgovor kojim je pozvala žene da stanu na čelo gay parade je degutantan jer gay ljudi nisu žrtve, oni traže druge zakonske okvire. – Naši političari ne žele govoriti o ratnom zločinu počinjenim nad ženama jer to znači teško optuživati Srbiju. Misle, ako ne rješavaju taj problem narod će zaboraviti, a oni mogu raditi na uspostavi dobrih odnosa između zemalja. To nije moguće jer zemlju čine ljudi, a memorija naroda se prenosi – kaže Slišković. – Napisala sam joj i drugo otvoreno pismo nakon izjave da je moguće povući tužbu protiv Srbije ukoliko bude surađivala na traženju nestalih,odnosno nasilno odvedenih i ubijenih. To je ružna manipulacija jer tužba sigurno ne sadrži samo pitanje nestalih. Ona se mora odnositi na svaku žrtvu,silovane žene,ubijenu djecu,opljačkanu privatnu i državnu imovinu, ljudska prava na dom protjeranih – otkriva Slišković.

Duboki strah

A dok Vlada vodi svoju politiku u kojoj nema mjesta za silovane žene, one se bore sa životom. Nisu odmah bile prihvaćene u kategoriji ratnih žrtava i nisu dobile pripadajuća prava. I to je ono najstrašnije. Živjele su same s proživljenom traumom uglavnom u teškim materijalnim uvjetima i bez medicinske potpore. – Nešto lakše je bilo onima koje su o tome govorile jer su patnju podijelile. Mnoge su o tome šutjele zbog nepokazanog interesa društva, a i zbog želje da im članovi obitelji nemaju saznanja o svemu što im se događalo. Neke ne govore jer je u njima i danas duboki strah od zločinaca i njihova prijetnja da se ne usude govoriti. Žene imaju mnoge fizičke i psihičke posljedice – kaže Slišković. S tom se traumom teško sam nositi. Otvaranjem ovog pitanja, žene se konačno osjećaju kao priznate žrtve. Riješenje njihovih trauma nisu umirujući medikamenti. Oni nisu pomogli niti braniteljima.

S traumom u grob?

Pobijediti traumu. “Ja sam mnogo više od moje traume” je program koji je za te žene osmišljen s kvalitetnim terapeutima. Osnažava osobu i radi na način da potiče ono zdravo. Radi se na psihi, emocijama, duhu, tijelu. Program financira UNDP Zagreb i za sada ga polazi osam žena. – Kod polaznica se nakon prve faze pojavio osmijeh, povjerenje, osjećaj snage koja ne da traumi niti jedan dan. Volja je primarna za poboljšanje. Radi se o staroj traumi i trebalo bi uključiti što veći broj žena. Na žalost program je financijski zahtjevan i moći ćemo ga djelomično provoditi – kaže Slišković.

Ne zna se broj silovanih žena i muškaraca

Koliko je silovanih žena, ali i muškaraca nije poznato. Hrvatska država nakon prestanka ratnih djelovanja nije iskazala dovoljno pažnje da iskaže stradanje naroda. Mnoge žrtve su umrle, prošlo je već više od dvadeset godina od tih stradanja. Mnogi nakon toliko godina su u novostvorenim obiteljima, nosit će stradanje kao svoju osobnu tajnu. Vrlo malo je i sudskih procesa. – Ni jedna žena nije izašla kao pobjednica iako su donesene osuđujuće presude. Prošle su mučno suđenje u kojem nisu bile zaštićene, susretale su se sa zločincima,morale su dokazivati da je zločin počinjen. Nisu dobile obeščašćenja ni bilo koja prava. Naprotiv imamo slučaj prijetnji tako da je žrtva morala napustiti grad i otići na drugo područje. Izostala je zaštita državnih institucija nakon što je prijavila prijetnju. Procesu su stvarali dodatne traume i probleme – otkriva Slišković.

Oči u oči sa svojim silovateljima

Žrtvama ne pomaže niti naše sudstvo. Primjerice, u slučaju u ratu silovane , natjerali su žrtvu da se susretne u sudnici sa svojim silovateljima. – Tražili smo zaštitu svjedočenja, no sudac je insistirao da se žrtvu uvede u sudnicu kako bi konstatirao da je prisutna. Poslije je svjedočila video linkom iz susjedne prostorije, ali nakon što je bila primorana susresti se s počiniteljima. Koju je sudac izazvao traumu, pravosuđe ne zanima. Ministru sam poslala pismo o slučaju i još nisam dobila odgovor a primiče se novo ročište – otkriva Slišković. Sve je to teško ženama koje očekuju da pravda i istina pobijedi. Teško se bilo izboriti da ratno stradanje žena ne otiđe u zaborav, da žene ne dožive svoja prava. – Mislim da smo tu prepreku savladali. Očekujemo Zakon i sva prava žrtava a i pokretanje sudskih procesa protiv zločinaca – kaže Slišković. Iako će teško izaći kao pobjednice jer im je strahota već nanesena, one, kaže Slišković, na neki način jesu pobjednice. Savladale su plan političkog prešućivanja. Javnost je upoznata i dobile su podršku. Državne institucije su morale prihvatiti tu činjenicu i započeti rad na Zakonu za žrtve. – U tome su nam pomogli predstavnici Međunarodne zajednice koji su dali podršku. Njihova reakcija je za nas iznenađujuća s obzirom da naši političari koriste Međunarodnu zajednicu za ispriku mnogih nepostupanja pravdajući da oni tako traže od nas – kaže Marija Slišković. Silovanje je najveći zločin nad ženom. Niti politika, ili bilo tko drugi ga nemaju pravo zataškati. Ni iz kakvog razloga.