U prošlosti su ljudi odmarali drugačije nego danas. San o dobrom snu danas svakodnevno zaokuplja mnoge ljude. Reprezentativna YouGov anketa koju je naručila Njemačka tiskovna agencija dpa pokazala je kada Nijemci najčešće idu u krevet i koliko, iz vlastite perspektive, dobro ili loše spavaju.
Surfanje po mobitelu ili gledanje televizora mnoge drže budnima dulje nego što zapravo žele. Budilice bude milijune ljudi iz dubokog sna, ulična rasvjeta čini mnoge sobe presvijetlima. “Tko spava ne griješi – tko prije zgriješi, bolje spava”, navodno je rekao Casanova. Njemački jezik je pun idioma i mudrosti o spavanju kao što je “San je najbolji lijek”. Spavati cijelu noć odjednom – čak i uz funkcionalnu podjelu dana na osam sati sna, osam sati rada i osam sati slobodnog vremena (ideja industrijalizacije u Europi), ostao je pusti san kapitalizma.
Moderna vremena čine potrebu za snom svojevrsnom mrljom, znakom tobožnje lijenosti. Pogled na Španjolsku, na primjer, pokazuje da bi stvari mogle biti drugačije. Ljudi su posljednjih desetljeća, u modernoj svakodnevici, uglavnom istjerani iz „sieste“ (kratko popodnevno spavanje).
Japanologinja Brigitte Steger (“Inemuri: Kako Japanci spavaju i što možemo naučiti od njih”) također je objasnila japanski fenomen drijemanja i površnog kratkog spavanja tijekom dana, primjerice u vlakovima ili na klupama u parku. Japanski izraz «Inemuri» sastoji se od riječi za «biti prisutan» i «spavati».
Povjesničari naglašavaju da kroz povijest spavanje bila važna tjelesna funkcija. Ciklus spavanja i budnosti ne ovisi samo o čimbenicima samog tijela, već i o vanjskim čimbenicima – a prirodni ritam svjetlo-tama igra samo sporednu ulogu.
“Spavanje je duboko oblikovano društvom u kojem živimo”, kaže povjesničarka Hannah Ahlheim (“San sna u 20. stoljeću”). “Teško da išta utječe na naš san tako izravno kao naš posao: radno vrijeme određuje kada ustajemo i odlazimo u krevet”.
Svatko tko radi u smjenama, u bolnici, u policiji, kao čistačica ili kao taksist, često mora raditi noću, a spavati danju.
Prvo što beba nauči je spavati tako da je se ne ometa u svakodnevnom radu. “Od industrijalizacije, morali smo držati korak sa strojevima koji se nikada ne umaraju”, kaže povjesničar Ahlheim sa Sveučilišta u Giessenu. “Željeznice, pokretne trake, također tableti i mobiteli. Mali uređaji donose nam posao u krevet, posebno u vrijeme kućnog ureda.
Prije dobrih 20 godina američki povjesničar i istraživač spavanja Robert Ekirch (“In the Hour of the Night: A Tale of Darkness”) poljuljao je ideju da je u srednjem vijeku tamna noć bila tu samo za spavanje. Dok je istraživao navike spavanja u predindustrijsko doba, Ekirch je u starim zapisima više puta našao da se govori o “prvom” i “drugom snu”. Dvofazni san postojao je stoljećima, zaključio je. Noćni san od ukupno šest do osam sati stoga se obično prekidao oko 1 sat ujutro kako bi imali nekoliko sati za sebe – za razmišljanje, razgovor, molitvu, igru ili seks. Nakon toga su opet spavali.
Frankfurtska povjesničarka Birgit Emich ispitivala je navike spavanja ljudi u ranom modernom razdoblju. Emich je, primjerice, proučavajući cehovske propisa iz 16. do 18. stoljeća utvrdio da su obrtnici radili između pet ujutro i osam navečer, odnosno da su vjerojatno spavali između devet navečer i četiri i trideset ujutro. To otprilike odgovara vremenu zatvaranja gradova u to doba, koje je bilo iznenađujuće isto u cijeloj Europi: vrata su se zatvarala u devet navečer. Promjena je tada potekla s dvorova vladara iz 17. stoljeća.
Vrijeme za spavanje postalo je znak razlikovanja, važna razlika i neka vrsta statusnog simbola. „Dvorsko plemstvo svojim se večernjim aktivnostima udaljilo od drugih klasa, baš kao i trgovci u gradovima“, kaže Emich. “Osvajanje noći dvorskom festivalskom kulturom osiguralo je da se ovaj proces ubrza i društveno proširi.” Svatko se do danas može brzo razlikovati od takozvanog vrijednog stanovništva pretvarajući noć u dan. Razmislite o ulozi noćnog života za mlade.
Usput, stoljećima je udoban krevet bio samo za bogate. Siromašniji ljudi uglavnom su spavali na podu, možda na slamnatim madracima, a prije svega rijetko su spavali sami. Ljudi su često spavali u zajedničkim prostorijama, ležeći ili sjedeći.
Prema novom reprezentativnom istraživanju koje je naručila Njemačka tiskovna agencija dpa, većina odraslih u Njemačkoj uvijek ide spavati prije ponoći. U istraživanju instituta za ispitivanje javnog mnijenja YouGov, 73 posto ispitanika reklo je da radnim danom ide spavati prije ponoći (uključujući 21 posto onih koji kažu da idu spavati između 18 i 22 sata). Čak i prije i neradnih dana, više od svake druge osobe ide spavati prije ponoći ( 45 posto između 22 i 24 sata i 10 posto između 18 i 22 sata).
Oko 40 posto odraslih u Njemačkoj opisalo je kvalitetu svog sna kao lošu. 10 posto je reklo da spava “uopće ne dobro”, a 30 posto je reklo “prilično loše”. Prema tom ispitivanju, muškarci spavaju bolje od žena: 62 posto muških ispitanika nazvalo je svoj san “prilično dobrim/vrlo dobrim”, za žene 55 posto. Ukupno 7 posto izjavilo je da “nikada” nije imalo problema sa uspavljivanjem ili duže ležanjem budnim noću. Oko 24 posto reklo je da im se to događa “rijetko”, 33 posto “ponekad”. Čak trećina se bori s problemima spavanja (20 posto “često”, 14 posto “vrlo često”).
Žene imaju znatno više problema sa spavanjem: to je priznalo 40 posto ispitanica, a među muškarcima samo 28 posto. Prosječno vrijeme spavanja bilo je 7 do 8 sati za 41 posto te 5 do 6 sati za isti broj od oko 40 posto. Samo 9 posto u prosjeku spava manje od četiri sata, dok 3 posto nije dalo nikakvu informaciju. U Njemačkoj samo oko 7 posto spava dulje od osam sati. Usput, ovaj udio je isti za žene i muškarce.
Fenix-magazin/SIM/dpa
