Umjesto da njegujemo istinu o Domovinskom ratu mi još uvijek govorimo o sukobu između partizana i ustaša!
Žarko Plevnik, ratni reporter Hrvatske radio televizije i dugogodišnji diplomat ekskluzivno za Fenix Magazin govori o nastanku knjige “Crveni Fićo” i humanitarnoj akciji pod motom “Knjigom protiv mina”, ali i o zabranjivanju nekih njegovih reportaža.
Plevnik je imao promociju koju je organizirala Hrvatska katolička misija u Hamburgu. Prikazane snimke tenkova JNA na ulicama Osijeka dok gaze automobile, posebno snimka “gaženja” crvenoga Fiće, koji je postao simbolom otpora Osječana te reportaža o prognanicima na Aljmaškom šlepu, osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu u plamenu i brojnim razorenim crkvama, praćene s velikim zanimanjem, ali i bolnim sjećanjima starijeg dijela publike na nemile događaje.
Žarko Plevnik je govorio iz perspektive izravnog svjedoka o minulim događajima i sadržaju knjige. Pored detaljnog opisa pojedinih događaja Plevnik je istaknuo i nesebičnu i humanitarnu namjenu “Crvenog Fiće”. Naime, prodajom knjige, koja je tiskana u 5000 primjeraka, želi se pomoći razminiranju novih 10.000 kvadratnih metara još potencijalnih minskih područja u Republici Hrvatskoj. On sam kao i nitko drugi tko je sudjelovao u njezinoj pripremi , bilo tekstom ili na neki drugi način, nije dobio za svoj rad nikakvu novčanu ili neku drugu nagradu već su je se odrekli u korist ove humanitarne akcije za razminiranje, a samo tiskanje i njena prodaja je svima najveća nagrada. Plevnik je također predao sve primjerke Hrvatskom centru za razminiranje sa svrhom daljnje distribucije, a moto cijele akcije za njezino tiskanje, koju su pomogli brojni sponzori, je „KNJIGOM PROTIV MINA“!
Izdavanjem knjige Plevnik je obilježio 50 -tu obljetnicu objave svog prvog TV priloga na tadašnjoj Televiziji Zagreb (TV Dnevnik 24. svibnja 1964. godine) i 70 -tu obljetnicu života (27. rujna 1944. godine).
U Hrvatskoj ni danas ne shvaćaju kakve koristi mogu imati od Hamburga
FM: Ovdje ste proveli osam godina kao generalni konzul Republike Hrvatske u Hamburgu. Bili ste dugi niz godina doajen najvećeg Konzularnog zbora u Europi i uspjeli ste na Vama specifičan način “usaditi” u Hamburg i dio hrvatske duše. Upravo je na Vašu inicijativu otvoren u Hamburgu prvi u svijetu Park Ujedinjenih naroda koji simbolizira miran suživot ljudi različitih nacionalnosti te ste kao idejni nositelj projekta zasadili prvo drvo, hrast cer. Zahvaljujući Vašim nastojanjima obnovljene su kamene oznake koje označavaju prijeđenu udaljenost na šetnici uz jezero Alster (duga više od 7 kilometara). Također je na Vašu inicijativu izliven u bronci spomenik iseljenicima koji je u drvetu izradila hrvatska umjetnica Ljubica Matulec, a koji je poklon ovdašnjih Hrvata, odnosno Hrvatske kulturne zajednice gradu Hamburgu kako bi služio kao podsjetnik generacijama koje dolaze. Tu je i grb Međunarodnog suda za pravo mora izrađen u kamenu iz kamenoloma Pučišća sa otoka Brača – poklon Vaš i vaših bračkih prijatelja. Pored toga, uručena Vam je Medalja za promicanje razumijevanja među narodima (Moll – Medaille) kao počasni dar u duhu mira među državama i narodima za priznanje Vaših zasluga za odnose između slobodnog i hanzeatskog grada Hamburga i Republike Hrvatske itd. Kako se osjećate danas kada ste nakon pet godina ponovno u Hamburgu?
Biti ponovno u Hamburgu lijep je osjećaj. Susreti sa starim prijateljima i poznanicima u svakom čovjeku, pa tako i u meni mora pobuditi pozivne emocije. Da, mnogo toga smo napravili, moji suradnici i ja, tijekom tih proteklih godina. Moja je želja bila tada, a i dan danas, pokazati našim njemačkim prijateljima ali i ostalima što je Hrvatska i na koji način želi naprijed. Ono što nisam uspio napraviti tijekom tih osam godina je jače predstavljanje hrvatskog gospodarstva. Nažalost to nije bila nesposobnost mojih kolega i mene već neshvatljive indolencije i nezainteresiranosti odgovornih u Hrvatskoj gospodarskoj komori, Ministarstvu gospodarstva i Hrvatskoj turističkoj zajednici. Kao Doajen najvećeg konzularnog zbora u Europi (treće u svijetu) imao sam odlične kontakte s ovdašnjim gospodarstvenicima, političarima i diplomatima. Na moje brojne upite i pozive uvijek je bio odgovor kako nema interesa za dolazak u Hamburg. Oni u Hrvatskoj ni dan danas ne shvaćaju da je Hamburg drugi grad po veličini u SR Njemačkoj i sigurno jedan od najbogatijih.
Sjeverna Njemačka je pozivala hrvatskog predsjednika, ali on se nije odazivao
Nevjerojatno je da Hrvatska turistička zajednica nema ovdje na sjeveru Njemačke svoje predstavništvo već u Frankfurtu/M i Münchenu jedno nedaleko drugog. A gdje su Berlin, Hamburg? Kažu da su daleko i da mali broj dolazi sa sjevera. To je točno ali ovakvom politikom bit će ih još manje. Pogledajte samo „Kieler Woche“ i više od 6 milijuna posjetitelja s više tisuća plovila. Nas tu nema! Zašto? Radi inertnosti i nezainteresiranosti onih koji bi za to trebali biti. Možda će Vam se podatak kako niti jedan ministar ili premijer ili napokon Predsjednik iz Hrvatske nikada nije posjetio Hamburg i sjevernu Njemačku iako su dobivali službene pozive, činiti nestvarnim ali to je istina. Časni izuzetak je tadašnji ministar Kalmeta koji je došao predati kameni grb Međunarodnom sudu za pravo mora. A sutra će netko kazati kako hrvatska diplomacija nije ništa učinila!? Počasnu medalju posebno čuvam jer je to zahvala i priznanje Slobodnog i hanzeatskog grada Hamburga meni kao diplomati. Suprotno od toga naš posao u inozemstvu u Hrvatskoj baš i nije cijenjen već smo interesantni samo ako ima neka afera vezana uz diplomaciju. Hrvatska priznanja i odličja su izgleda za nekog drugog. Zato biti ponovno u Hamburgu za mene znači više od obične posjete dragom gradu i ljudima.
Hrvati u iseljeništvu nikada nisu zaboravili svoju domovinu!
FM: Promocija Vaše knjige “Crveni Fićo” je bila dugo očekivana u Hamburgu. No, jeste li usprkos tome očekivali toliki interes za knjigu?
Znam da su hamburški Hrvati bili vrlo aktivni tijekom Domovinskog rata. Iako daleko od Domovine svojim su prilozima i skrbljenjem za prognanike i izbjeglice mnogo učinili. Tijekom mojih susreta s njima razgovarali smo i o tome što sam radio tih ranih devedesetih. Pamte moje izvještaje na televiziji od kojih su brojne emitirale i njemačke TV stanice. Nakon Zagreba, Vukovara i Osijeka ovdje u Hamburgu je bilo prvo predstavljanje moje knjige izvan Hrvatske. Bile je to ne samo moja obveza već i želja Hrvatske katoličke misije i hrvatskih građana u ovom lijepom gradu na Labi (Elbi). Iznenadio me je interes posjetitelja i otkup knjige. Time su naši ljudi pokazali da nisu zaboravili svoju Domovinu i probleme koji su nastali nakon rata. Pokazavši im video zapise iz tog vremena kod njih je to izazvalo novu euforiju solidarnosti u pomaganju. Među nazočnima bilo je i onih iz drugih njemačkih gradova pa sam dobio pozive za nove nastupe u Njemačkoj.
FM: Što Vas je zapravo motiviralo da 20 godina nakon završetka rata napišete knjigu o njegovim počecima?
Osnovni motiv za pisanje knjige je želja da se ne zaboravi ono što nam se dogodilo agresijom na Hrvatsku tih ranih devedesetih. Nažalost i u Hrvatskoj su se neke stvari prebrzo zaboravile. Umjesto da njegujemo istinu o Domovinskom ratu mi još uvijek o sukobu između partizana i ustaša. Te priče iz II. svjetskog rata zapravo zatamnjuju značaj i pobjedu koju je hrvatski narod izvojevao tijekom teških ratnih godina protiv agresora u devedesetim godinama dvadesetog stoljeća. Knjiga treba biti samo podsjetnik i opomena kako se takve stvari ne bi ponovile. Ona nije nikakav „govor mržnje“ jer su u njoj pored mojih istinitih reportaža s lica mjesta i originalni dopisi, pisma i poruke hrvatskih građana svih nacionalnosti koji su mi pisali tijekom tih ratnih godina. U knjizi je vrlo važan drugi dio pod nazivom „Dokumenti vremena“ u kojima je samo dio poruka koje sam dobio (bila bi knjiga prevelika da sam sve objavio). To je po meni najvažniji dio knjige.
FM: Na promociji ste spomenuli da su Vas posebno dirnula pisma djece koja ste primali tijekom ratnih godina. Jeste li poslije susreli neku od te djece?
Posebne su osjećaje ne samo kod mene već i kod svih mojih kolega ali i gledatelja pobuđivala pisma koja su mi upućivali najmlađi. U knjizi se nalazi i dio tih pisama. Žao mi je što nikako ne mogu naći jednu, tada malu djevojčicu a danas odraslu osobu, Nastju Goleš-KIKI iz Zagreba koja mi je redovito pisala i slala crteže i pjesmice. Pokušao sam ju pronaći ali na tadašnjoj adresi je nema. Oni koji su tamo ne znaju gdje je. Ja ipak ne odustajem. Kada se vratim u Hrvatsku pokušat ću pronaći i nju i još neke osobe koje su mi pisale kako bi se i osobno upoznali. Možda o njima netko napravi i neku priču za televiziju.
FM: Kakav je po Vašem mišljenju odaziv na ovu humanitarnu akciju “Knjigom protiv mina”?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje iz prostog razloga što nemam potpuni uvid u prodaju knjige. Nažalost oni koji bi trebali biti zainteresirani za plasman knjige ne pokazuju puno u tom smislu. Znam da je u Hrvatskoj teško stanje i da nema novca. Međutim kako je sav prihod namijenjen razminiranju a ne osobnoj zaradi mislim da bi ipak za istu trebalo biti bolje zanimanje institucija. Tako je na primjer Ministarstvo kulture RH otkupilo 25 knjiga za knjižnice u Hrvatskoj. Koliko je znam u Hrvatskoj ima najmanje 700 knjižnica. Kada sam to saznao zahvalio sam se Ministarstvu i o svome trošku poslao tih 25 knjiga u knjižnice.
U meni ima još snage!
Žalosno je da moja tadašnja kuća Hrvatska radio televizija nije pokazala ama baš nikakav interes za otkup knjige barem za svoje djelatnike. U svibnju svake godine je obljetnica HRT-a pa je to bila prigoda za otkup i poklon onima koji su zapravo zabilježeni u toj knjizi. Ovo je knjiga reportaža objavljenih na Hrvatskoj televiziji njihovog novinara. Napokon u hrvatskim knjižarama se knjiga ne može naći iz prostog razloga jer njezinom prodajom oni nemaju nikakvu zaradu, a tu je još i PDV. Osim u osječkoj knjižari „NOVA“ knjigu nećete moći naći niti u jednoj drugoj. Mislio sam u Osijeku organizirati veliki koncert za čiju bi ulaznicu trebalo platiti cijenu knjige koju bi svaki posjetitelj dobio kao poklon. Moji dragi prijetelji Kićo, Škoro, Šima, Dado Topić, Lavine, Opća opasnost, brojni tamburaši, operni solisti i glazbenici dali su svoju privolu besplatno nastupiti (bez honorara i bez putnih troškova) na koncertu ali kao i uvijek ima problema oko dvorane. Iako mi je gradonačelnik obećao dati osječku dvoranu u Gradskom vrtu besplatno, uprava dvorane je tražila 25.000 kuna. Tako sam privremeno odustao. Koncertom se moglo plasirati najmanje 3000 knjiga za tu akciju. Ja neću odustati od plasiranja svih 5000 primjeraka knjige kako bih zaokružio akciju „Knjigom protiv mina“. U meni ima još snage i ideja koje moram realizirati do kraja. S toga moja zahvala svima koji su knjigu kupili u Hamburgu.
FM: Potječete iz novinarske obitelji. Kao dopisnik-snimatelj jedan ste od osnivača Osječkog TV-Centra, a Vaše reportaže ne samo s područja Hrvatske već npr. i iz Japana spadaju u sam vrh novinarskih dostignuća. Možemo li u budućnosti očekivati nove reportaže ili možda novu knjigu?
Znate kako se kaže: „Jednom novinar, uvijek novinar!“. Tako je i sa mnom. Iako sam nekih dvadesetak godina bio u diplomaciji, novinarstvo je dio mene. Tako i sada pišem za osječki „Glas Slavonije“ gdje svaka dva tjedana imam kolumnu pod naslovom „Pogled izvana“. Kažu da je dobro prihvaćena. Za to ne primam nikakvu naknadu ali me veseli što pišem. Možda, ako zdravlje posluži jer je meni ipak sedamdeset i prva godina života, napišem drugi dio „Crvenog Fiće“ a u pripremi je i jedna knjiga o pogledu novinara kao diplomate na protekle godine. Volio bih kada bi Hrvatska radio televizija ponovno prikazala barem dio od mojih 79 reportaža iz Japana, Singapura, Kanade koje sam objavio u „Programu plus“. Također bi želio napraviti reportaže o osobama koje su mi pisale tijekom rata kako bih vidio gdje su i što sada rade. Dugogodišnja mi je želja pokazati kroz TV reportaže SR Njemačku koju zapravo ne poznajemo. Kao model bi bile moje reportaže iz dalekog Japana. No, o tome ako naiđem na neku zainteresiranu TV kuću.
Sramnom odlukom su zabranili objavljivanje istine!
Zajedno s mojim kolegama zapravo sam krenuo u Aljmaš po nekoliko ranjenih gardista a dočekala su nas cijela sela iseljenih i prognanih ljudi. U grlu mi je stala „knedla“ kada sam se opraštao s ljudima na obali. Prvi puta u životu sam mislio da se više neću vratiti kući. Moja ekipa i ja smo odlučili ostati na obali ako netko tko je želio otići iz Aljmaša zbog nas to ne može. Naime, bilo je previše ljudi za šlep tako da su sve svoje stvari koje su uspjeli ponijeti zapravo ostavili na obali. Jedan kufer značio je mjesto za jednu osobu, a jedna torba mjesto za jedno dijete. Na šlepu je jedan čovjek dobio srčani udar a jedna mlada žena se porađala. Počelo je prikazivanje reportaže na TV ekranima kada je nakon manje od pola priloga naprasno prekinuta. Pitao sam se zašto? Odgovor je ubrzo slijedio onom sramnom odlukom koja nam zapravo zabranjuje objavljivanje istine. Bio sam razočaran. Tužan i bijesan. Zar je to jedno od novinarski pravila ISTINA, ISTINA i samo ISTINA? Želio sam napustiti posao ali sam se brzo predomislio kada su pale nove granate na grad. Koji je bio razlog te odluke svakako je uplitanje politike u medijsku slobodu. Druga stvar je da je proglašen RAT i kada se uvode ratna pravila. Do tada rat nije bio je proglašen a i u ratu rade profesionalni novinari kojima ipak „najgora vijest nije i najbolja vijest“!
Tamara Hrvat-Jasic
Cijeli tekst u tiskanom izdanju Fenix Magazina..
