Ako ste gladni priznanja, pohrlite do bivše telefonske govornice u Švicarskoj gdje vam nova ideja možda pruža poticaj. Ono što je počelo kao marketinški trik za privlačenje posjetitelja u malu zajednicu zapravo je prilično korisno, kažu psiholozi.
U mirnomi švicarskom selu Mettauertal blizu njemačke granice pronaći ćete ono što je gotovo sigurno prvi svjetski digitalni stroj za tapšanje po leđima.
Ideja je potekla od predsjednika općine Petera Webera, koji je u selu poznat po riječima: “Dobro si obavio posao, zašto četvrt sata ne stojiš ispod stroja za tapšanje po leđima?”.
Nevjerojatno doslovni stanovnici Mettauertala očito su se često raspitivali o tome gdje se nalazi spomenuti stroj i to je 62-godišnjeg Webera potaknulo na razmišljanje.
Nakon kampanje prikupljanja novaca i petljanja po starim telefonskim govornicama nekada metaforički stroj sada doslovno stoji pored autobusne stanice nasuprot seoske crkve.
Uređaj je neprimjetan, skriven u bivšoj telefonskoj govornici.
Svatko tko zamišlja mehaničku napravu čija ruka fizički tapša po leđima – bit će, međutim, jako razočaran. Tapšanje po leđima događa se u figurativnom, digitalnom smislu.
Gdje je prije bio telefon, sada je ekran osjetljiv na dodir na kojemu žedni hvalospjeva mogu upisati djelo za koje misle da zaslužuju priznanje.
Neće biti isključeni čak ni oni sa zrncem skromnosti koji ne mogu odmah smisliti ništa hvalevrijedno. Dobra djela biraju se s dugog popisa svetačkih radnji, na primjer: „Uzeo sam smjenu za kolegu na poslu.”
Stroj korisnicima daje priliku da snime svoju fotografiju, a čak nudi i da odmah objave pohvalu na Facebooku.
Nakon što se obave formalnosti, pohvala, koja vam tako nedostaje, pojavljuje se u obliku videa na kojemu ljudi navijaju, zvižde i plješću uz pratnju glazbe. Kao da to nije dovoljno, poklon bon za lokalnu tvrtku također će biti poslan u digitalni pretinac osobe kojoj je bilo uskraćeno priznanje za dobra djela.
“Premalo je pohvala”, kaže Weber nakon što je predstavio stroj. “Ljudi vole kritizirati, ali koliko rijetko ljudi hvale?”
Astrid Schuetz, profesorica psihologije na Sveučilištu u Bambergu u Njemačkoj, također vjeruje da je priznanje bitno za osobnu dobrobit. “Vrlo je važno da ljudi dobiju priznanje”, kaže ona. To također ima evolucijski smisao, “jer drži naše društvo na okupu i osigurava da se pridržavamo normi.”
Automatski stroj za tapšanje po leđima nije u stanju hvaliti ljude na vrlo specifičan način, ali Schuetz kaže da to nije loše.
S jedne strane navijački video budi pozitivne asocijacije – slično kao u aplikacijama za učenje u kojima se postignuća nagrađuju pompom, primjerice. S druge tu je društveni aspekt, koji proizlazi iz mogućnosti osobe da objavi selfie na društvenim mrežama.
“Kada nešto radimo javno, to postaje čvršće usidreno u našoj samopercepciji”, kaže Schuetz. Posljednje, ali ne manje važno, korisnici aparata dobivaju i dar kao mali, ali ipak opipljiv oblik priznanja.
Psihologinja ističe da neki oblici priznanja, međutim, mogu imati i nepoželjne posljedice. Ako se, primjerice, hvale osrednja postignuća, osoba koju se pohvali brzo nauči da se od nje ne očekuje ništa više od minimalnog, kaže Schuetz.
Savršen primjer je entuzijastična pohvala koju će baka i djed dati malom djetetu čak i za najosnovnije crteže.
Općenito, kada hvalimo ljude trebamo hvaliti konkretna postignuća, a ne općenite kvalitete, kaže Schütz.
Na primjer, djeca za koju se uvijek govori da su pametna mogu razviti sumnju u sebe kada prvi put zakažu u školi. “Naučili su svoje uspjehe pripisati svojoj ‘pameti’.” “Obrnuto, to onda znači da je neuspjeh pokazatelj granica nečijih sposobnosti.” Umjesto da se trude, djeca se tada mogu prestati truditi.
Fenix-magazin/IM/Hina
