Pišete o Hrvatima koji su otišli u Njemačku, a što nepišete o nama koji smo ostali, pita Mladen iz Šibenika.
Nezadovoljstvo Hrvata u domovini iz dana u dan sve je veće. Mnogi se teško mire sa hrvatskom zbiljom, pokušavaju ostati, ali ipak odlaze jer biraju između životarenja i makar sna o boljoj budućnosti. Jer, u Hrvatskoj, kažu mladi ljudi, čak ni tog sna nema.
Pa i oni koji su zaposleni, žele otići. Zašto? Zato jer se boje depresije koja se steže okolo njih kao omča oko vrata.
Mladen ima 40 godina, po zanimanju je konobar i već godinama radi u jednom šibenskom kafiću. Mjesečno prima oko četiri tisuće kuna, od toga dvije na crno, odnosno na ruke, a nešto manje od dvije putem računa. Prema tome, mirovina će mu biti mala i od nje će jedva moći preživljavati. No, to Mladena ne muči toliko koliko depresija ljudi okolo njega.
“Sve je ovo postalo kao loš horor. Radim već 18 godina kao konobar. Radio sam u nekoliko kafića, ali ovo što se događa u zadnje vrijeme je strašno. Ljudi kao da su upali u neki san u kojem samo vide tugu i probleme i ne mogu nikako iz toga izaći. Nitko o ničemu ne priča nego o svojoj lošoj situaciji. Mladi ljudi znaju po dvije, tri ure sjediti ispijajući jedan machiatto i čašu vode. Nema više zafrkancije, nema planiranja, nema onoga: “di ćemo večeras”, jer nemaš di, kad nemaš novca”, priča Mladen.
Nekad je u Šibeniku bilo života, danas je on grad duhova. “Popodne nema nikoga, navečer da ne govorim. Spopadne me takva tuga kad se sjetim kako je nekad bilo. Nemam ni ženu ni djece i želim otići odavde. Već sam pisao nekim svojim poznanicima u Njemačkoj, javio sam se i na nekoliko naših misija. Rekao sam im iskreno, da radim, da koliko toliko imam svoj novac, ali da se bojim da ću oboliti na psihu ako se ne maknem odavde. Pa od jutra do mraka kao da nema ničega nego samo tuga ljudi okolo vas. To me ubi. Još sam mlad, želim se radovati životu, živjeti, želim gledati ljude okolo sebe sretne, a ne zabrinute za budućnost jer nitko nema posla, ni novca. Ne znam do kad će ovo trajati”, kaže Mladen.
Već je pregovarao za jedan konobarski posao u Münchenu, zna malo i njemački, pa će mu biti lakše.
I nije samo Mladen ogorčen. Hrvati se iseljavaju od Slavonije do Dalmacije, BiH….Cilj im je isti: Ne žele preživljavati, žele živjeti.
Za Livno već odavno kažu da je grad duhova a Imotski je grad u kojem je sve propalo.
Kažu stari ljudi u Dalmatinskoj zagori je ovako izgledalo i nakon Drugog svjetskog rata. Ne krive mlade ljude što bježe jer nemaju što čekati u svom gradu.
Odlaze u tuđinu, ne mare toliko za ono što će im ona donijeti, a kažu ne može biti gore nego im je sad.
Fenix Magazin/MD
