Običaj pečenja (destilacije) rakije koji se prakticira od davnina je i dalje “narodni običaj” u Posavini. Ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju postrožene su zakonske regulative te se rakija u Hrvatskoj može peći samo pod određenim uvjetima i prilično strogim pravilima.
Piše: Josip Mijić
To što je na lijevoj obali Save (Slavonija) zabranjeno na desnoj obali Save (Bosanska Posavina) je i dalje moguće bez ikakvih prepreka. I zato je u ovo vrijeme rujna i listopada vrlo živahno u puno dvorišta.
Iako se rakija može dobiti iz skoro svakog voća u Posavini se skoro isključivo pravi rakija od šljiva, nama svima poznata šljivovica. Nekada prije kad su ljudi bili siromašniji rakiju se peklo u manjim količinama jer je bilo manje šljiva.
U današnje vrijeme kad postoje čitavi areali zasađeni šljivom i kada je kvaliteta i količina šljive puno veća i količine rakije dobivene destilacijom su puno veće. Danas se rakija puno “bolje plaća” nego prije. Izraz “bolje plaća” je narodski izraz za količinu dobivene rakije. Što je ona veća, rakija se “bolje plaća”. Pored toga što je šljive bilo manje, većinom se sadila na međama između dvije obradive njive i uz puteve, u prijašnjim vremenima je bilo i manje kazana za pečenje rakije. Jedan kazan je opsluživao više domaćinstava, katkad i cijelo selo, tako da se moralo peći rakiju kad se “dođe na red” bez obzira na vremenske uvjete i to je kvarilo čar svega toga.
Danas kada je tih kazana puno više sve se može isplanirati tako da svatko peče kad mu odgovaraju vremenski uvjeti kao i da to bude vikend.
I jedan drugi, sociološki razlog je pripomogao da ova tradicija pređe u nešto više od samog dobivanja alkoholnog pića koji se zove rakija šljivovica. Puno je slučajeva gdje osobe koje uopće (ili malo) piju rakiju ipak organiziraju njeno pečenje. A zašto? Odgovor je jednostavan, radi druženja. Svadbi “pod šatorom” je sve manje, prijašnji “kirvaji” su skoro izumrli, seoskih sijela (večernje skupljanje po kućama) više nema , sportski klubovi se gase….
Nerijetko se osim dobrog jela i pića organizira i glazba uživo a pedesetak gostiju nije više rijetkost. Postoje i natjecanja u kvaliteti rakije na kojima se izabira nakvalitetnuja rakija. Žiri (većinom od tri člana) ocjenjuje pedesetak rakija (anonimnih proizvođača) i izabira najbolju. Princip je sličan biranju najboljih vina.
Tijekom posjeta selu Zasavica u Bosanskoj Posavini uvjerili smo se kakav je to ugođaj. Iako je selo prilično malo (povratničko) ipak se nije moglo izbjeći “dupliranje”, tj. da se na iste dane iz više dvorišta osjetio miris dima i da je bilo glasno.
O tome kako je situacija što se ovog običaja tiče Jure Krajinović iz Zasavice, nagrađen 2019. godine za najbolju rakiju, nam je rekao: – Kao i u drugim okolnim mjestima i kod nas u Zasavici ovaj običaj ne samo da nije izumro nego je postao još intenzivniji. Nešto šljive imamo ali većinu kupimo u području Gradačca a poznato je da je tamo šljiva izvrsna. I kod nas šljiva isto dobro uspijeva ali ako bude kasnog mraza cijeli urod je ugrožen. Da, sada u ovo vrijeme je puno njih iz Hrvatske i drugih zemalja u kojima naši ljudi žive došlo u selo peći rakiju. I to je lijepo jer je u selu odmah puno ljepše. Svaki povod (osim sahrane) da se dolazi u svoje rodno mjesto je dobar. A kod nas je tih povoda nekoliko.
Pored već uobičajenih dolazaka za Uskrs i Božić te na Duhove (patron sela), ljetno vrijeme i seoska fešta (druga subota u osmom mjesecu) i ovo pečenje rakije su najljepši dani u selu.
Posebno je lijepo baš ovih dana početkom listopada jer je u Njemačkoj 03. listopada praznik te svima koji žele doći peći rakiju povoljno za dolazak, a i kom od šljive je dobar za preradu. Nadamo se da će se ova lijepa tradicija prenijeti i na sljedeće generacije. A naznake su da će tako i biti.
Fenix-magazin/MD/Josip Mijić
